Revr-1619/2014-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revr 1619/14-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Jadranka Juga predsjednika vijeća, Davorke Lukanović-Ivanišević članice vijeća, Đure Sesse člana vijeća i suca izvjestitelja, Mirjane Magud članice vijeća i Ljiljane Hrastinski Jurčec članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja M. H. iz J., OIB: ..., kojeg zastupa punomoćnik Z. J., odvjetnik u Đ., protiv tuženice Republike Hrvatske, Ministarstva obrane, OIB: ..., koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Vinkovcima, Građansko-upravni odjel, radi isplate, odlučujući o reviziji tuženice protiv presude Županijskog suda u Vukovaru poslovni broj Gž- 2269/13-3 od 21. srpnja 2014., kojom je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Vinkovcima poslovni broj P-614/11-31 od 7. studenoga 2013., u sjednici održanoj 16. studenoga 2016.,

r i j e š i o j e:

I. Odbacuje se revizija tuženice Republike Hrvatske.

II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova sastava odgovora na reviziju.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom pod točkom I. izreke naloženo je tuženici da tužitelju isplati na ime prekovremenog rada iznos od 78.068,07 kuna zajedno s pripadajućom zateznom kamatom tekućom od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate, po stopi u visini pobliže navedenoj u izreci presude. Točkom II. izreke naloženo je tuženici da tužitelju isplati na ime terenskog dodatka neto iznos od 340,00 kuna zajedno sa zateznom kamatom na svaki mjesečni iznos neisplaćenog terenskog dodatka tekućom od dospijeća do isplate, po stopi u visini pobliže navedenoj u izreci presude. Točkom III. izreke naloženo je tuženici da tužitelju naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 27.581,52 kuna s pripadajućom zateznom kamatom tekućom od 7. studenoga 2013. do isplate, po stopi u visini pobliže navedenoj u izreci presude.

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužitelja kao neosnovana, dok je žalba tuženice djelomično odbijena kao neosnovana, a djelomično prihvaćena kao osnovana te je presuda suda prvog stupnja potvrđena u odluci o glavnoj stvari pod točkom I. i II. izreke, preinačena u odluci o parničnom trošku (točka III. izreke) tako da je naloženo tuženici isplatiti tužitelju parnični trošak u iznosu od 13.294,02 kuna umjesto iznosa od 27.581,52 kuna te je odbijena zahtjev tuženice za naknadu troškova žalbe.

Protiv drugostupanjske presude reviziju je izjavila tuženica pozivom na odredbu čl. 382. st. 2. t. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 28/13 - dalje: ZPP) navodeći da odluka u ovom sporu ovisi o rješenju pravnog pitanja sljedećeg sadržaja:

„Imaju li djelatne vojne osobe pravo na dodatak na plaću za prekovremeni rad, rad noću, subotom, nedjeljom i blagdanom u obimu kao i ostali državni službenici i namještenici, odnosno treba li se na rad djelatnih vojnih osoba primijeniti odredba čl. 199. Zakona o radu pa shodno tome i odredbe Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike kojima su regulirani dodaci na plaću s osnova prekovremenog rada?“

U odnosu na razloge važnosti tuženica navodi da revizijski sud o tom pitanju još uvijek nije zauzeo shvaćanje, a riječ je o pitanju o kojem postoji različita praksa drugostupanjskih sudova.

Predlaže da Vrhovni sud Republike Hrvatske prihvati reviziju, ukine nižestupanjske presude i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje, podredno da preinači nižestupanjske presude na način da odbije tužbeni zahtjev u cijelosti i tuženici dosudi troškove postupka i sastava revizije.

Tužitelju odgovoru na reviziju predlaže reviziju tuženice odbiti kao neosnovanu, uz naknadu troškova sastava odgovora na reviziju.

Revizija nije dopuštena.

Prema odredbi čl. 382. st. 2. ZPP u slučajevima u kojima je ne mogu podnijeti prema odredbi čl. 382. st. 1. ZPP, stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekoga materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, s time da prema odredbi čl. 382. st. 3. ZPP stranke trebaju određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg su je podnijeli uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose te izložiti razloge zbog kojih smatraju da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

Predmet spora je zahtjev tužitelja kao djelatne vojne osobe za isplatu dodataka na plaću s osnova prekovremenog rada, rada noću, subotom, nedjeljom i blagdanom i u smjenama u razdoblju od siječnja 2008. do rujna 2009.

Nižestupanjski sudovi su ocijenili da tužitelj ima pravo na naknadu za prekovremeni rad na temelju čl. 14. Zakona o službi u Oružanim snagama Republike Hrvatske („Narodne novine“, broj 33/02, 58/02, 175/03, 136/04 i 76/07 - dalje: ZSOSRH/07) supsidijarnom primjenom odredbi propisa o državnim službenicima i namještenicima, općih propisa o radu i kolektivnih ugovora sklopljenih u skladu s njima. Tako je osnovanost tužbenog zahtjeva prosuđivana primjenom Zakona o radu („Narodne novine“, broj 38/95, 54/95, 65/95, 102/98, 17/01, 82/01, 114/03, 123/03, 142/03, 30/04 i 68/05 - dalje: ZR), čl. 39. st. 1. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike („Narodne novine“, broj 92/04, 114/04, 150/04) i čl. 44. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike („Narodne novine“, broj 93/08).

Sudovi su prihvatili tužbeni zahtjev radi isplate iznosa od 78.068,07 kuna, pošavši od utvrđenja da je u navedenom razdoblju tužitelj radio prekovremeno, subotama, nedjeljama i blagdanima, da je ovaj rad ostvaren u službi dežurstva te kroz rad na terenu i u stražarskoj službi, da mu tuženica za taj rad nije u cijelosti isplatila dodatke na plaću te da je tužitelj za prekovremeni rad faktički dobivao na korištenje slobodne dane, ali ne u dovoljnom broju, tako da svi ostvareni prekovremeni sati rada nisu tužitelju kompenzirani kroz slobodne dane.

Pri tome su nižestupanjski sudovi u odnosu na dežurstvo i stražarsku službu koje je tužitelj vršio kontinuirano u trajanju od 24 sata, rad od osam sati tretirali redovnim radom, daljnjih osam sati prekovremenim radom, a daljnjih osam sati su računali kao dnevni odmor. U dane vršenja službe vikendom nižestupanjski su sudovi tužitelju obračunali naknadu za prekovremeni rad od 16 sati te opet daljnjih osam sati računali kao dnevni odmor. Dakle, vrijeme izvan stvarno odrađenih sati rada (osmosatno vrijeme dnevnog odmora), unatoč obveznoj prisutnosti tužitelja na mjestu rada, nije tretirano prekovremenim radom, slijedom čega nije niti prilikom isplate plaće vrednovano kao neprekidan rad u trajanju od 24 sata.

Razmatrajući pravno pitanje zbog kojeg je revizija izjavljena ovaj sud ocjenjuje da predmetno pitanje nije važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni sukladno odredbi čl. 382. st. 2 ZPP jer je pobijana drugostupanjska presuda utemeljena na shvaćanju koje je podudarno sa shvaćanjem ovog suda.

Naime, Vrhovni sud Republike Hrvatske je u svojim odlukama poslovni broj Revr- 753/09 od 17. studenog 2009., Revr-811/2013 od 1. lipnja 2016., Revr-1131/14 od 13. srpnja 2016. i Revr-1019/16 od 20. srpnja 2016. zauzeo stajalište da u utuženom razdoblju do 1. listopada 2009. djelatne vojne osobe pravo na naknadu za rad u dežurstvu i stražarskoj službi ostvaruju po općim propisima na temelju čl. 14. ZSOSRH/07, unatoč tome što iz odredbe čl. 97. st. 7. ZSOSRH/07 nedvojbenim proizlazi da se dežurstvo ne smatra prekovremenim radom. To stoga što protivno čl. 97. st. 7. ZSORSH/07 nije donesen poseban propis kojim će se urediti dodaci za dežurstvo već je donesen tek Pravilnikom o izmjenama i dopunama Pravilnika o dodatku na plaću i načinu isplate plaće („Narodne novine“, broj 118/09) koji je stupio na snagu 1. listopada 2009. Budući da taj posebni propis nije donesen za sporno razdoblje do 1. listopada 2009. te da se provedbeni propis (izmjene Pravilnika) ne može retroaktivno primjenjivati, u spornom razdoblju valja primijeniti odredbe čl. 7. i čl. 41. ZR, čl. 14. ZSOSRH/07, kao i odredbu čl. 39. Kolektivnog ugovora, odnosno čl. 44. Kolektivnog ugovora iz 2008.

Slijedom navedenog, valjalo je na temelju odredbe čl. 392.b st. 3. ZPP odbaciti reviziju tuženice kao nedopuštenu.

Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi čl. 166. st. 1. ZPP u vezi s odredbom čl. 155. st. 1. ZPP jer troškovi sastava odgovora na reviziju nisu bili potrebni radi vođenja ovog postupka.

Zagreb, 16. studenoga 2016.

Predsjednik vijeća:

dr. sc. Jadranko Jug, v.r.