Gzz-64/1998-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Gzz-64/1998-2

Rev-1342/02-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A I R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Stanka Jesenkovića kao predsjednika vijeća, te Miljenke Vraničar, Davorke Lukanović-Ivanišević, Ivke Zlokić i Damira Mratovića kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice J. M. iz Z., koju zastupaju mr. J. K. i I. P., odvjetnici u Z., protiv tuženika Hrvatskog fonda za privatizaciju iz Zagreba, koga zastupa S. H. i N. R., odvjetnici u Z., te A. d.d. iz K., koga zastupa I. P., odvjetnik u Z., radi ispunjenja ugovorne obveze, rješavajući zahtjev za zaštitu zakonitosti državnog odvjetnika Republike Hrvatske od 12. lipnja 1998. godine broj DOG- 141/98, te revizije obojice tuženika protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Gradu Zagrebu od 17. veljače 1998. godine broj Gž-2571/97-5, kojom je potvrđena presuda i rješenje Općinskog suda u Zagrebu od 2. veljače 1995. godine, br. P-5657/93, u sjednici održanoj dana 19. studenog 2002. godine,

p r e s u d i o i r i j e š i o j e:

Odbija se zahtjev za zaštitu zakonitosti Državnog odvjetništva Republike Hrvatske kao neosnovan.

Prihvaća se revizija tuženika, ukida se presuda Županijskog suda u Gradu Zagrebu od 17. veljače 1998. godine broj Gž-2571/97-5 i presuda i rješenje Općinskog suda u Zagrebu od 2. veljače 1995. godine broj P-5657/93 i predmet vraća tom sudu na ponovno suđenje.

Obrazloženje

Presudom suda prvoga stupnja zabranjeno je tuženiku Hrvatskom fondu za privatizaciju prodaja ili raspolaganje na bilo koji način sa 19.641 dionicu u nominalnoj vrijednosti po 100 DEM, koje je tužiteljica stekla od tuženika A. d.d. iz K. temeljem ugovora od 31. kolovoza 1992. godine broj 3136485/168 a što ga je zaključila s tuženikom Hrvatskim fondom za privatizaciju te su oba tuženika dužni trpjeti da tužiteljica izvršava svoje obveze iz tog ugovora o obročnoj otplati dionica kao i da joj naknade trošak parnice.

Rješenjem pak toga suda odbijeni su prigovori apsolutne, stvarne i mjesne nenadležnosti toga suda.

Sud drugog stupnja potvrdio je presudu suda prvog stupnja

Državni odvjetnik Republike Hrvatske podigao je zahtjev za zaštitu zakonitosti protiv prije navedene drugostupanjske presude zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom da ovaj sud ukine presude obaju sudova nižega stupnja i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

Protiv iste presude oba tuženika su izjavila reviziju zbog istih zakonskih razloga a tuženik A. d.d. i zbog odluke o parničnom trošku s prijedlogom da ovaj sud pobijanu presudu preinači u smislu navoda revizije ili da ukine presude obaju sudova nižega stupnja i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

Na zahtjev za zaštitu zakonitosti te revizije nije odgovoreno.

Zahtjev za zaštitu zakonitosti nije osnovan.

Ispitujući pobijanu presudu u granicama istaknutih razloga zahtjeva za zaštitu zakonitosti sukladno čl. 408. st. 1. Zakona o parničnom postupku – ZPP ovaj sud je ocijenio da ti razlozi nisu ostvareni.

U ovoj pravnoj stvari utvrđeno je kao neprijeporno da je tuženik Hrvatski fond za privatizaciju donio rješenje od 14. srpnja 1993. godine kojim je poništio raspored dionica dioničkog društva A., koje je temeljem spornog ugovora kupila tužiteljica, i to nakon što je završen postupak pretvorbe toga ranije društvenog poduzeća u trgovačko društvo, te nakon što je to društvo nastalo pretvorbom upisano u sudski registar i upis objavljen. Drugostupanjski sud zauzeo je pravno stajalište, da rješenje tuženika Hrvatskog fonda za privatizaciju o poništenju ranijeg rasporeda dionica nema nikakvog utjecaja na odluku u ovom zahtjevu.

Po odredbi čl. 12. st. 1. i 2. ZPP određeno je kad odluka suda ovisi o prethodnom rješenju pitanja postoji li neko pravo ili pravni odnos, a o tom pitanju još nije donio odluku sud ili drugo nadležno tijelo (prethodno pitanje), sud može sam riješiti to pitanje ako posebnim propisima nije drugačije određeno.

Odluka suda o prethodnom pitanju ima pravni učinak samo u parnici u kojoj je to pitanje riješeno.

Pitanje zakonitosti rješenja tuženika Hrvatskog fonda za privatizaciju dalje HFP od 14. srpnja 1993. godine ima značaj prethodnog pitanja za ovaj spor.

Ovaj sud smatra da tuženik HFP donoseći spomenutu odluku o poništenju rasporeda dionica nakon završenog postupka pretvorbe poduzeća A. nije postupao u granicama svoje nadležnosti tj. smatra, da tu odluku nije donijelo nadležno tijelo, pa sud može sam riješiti to pitanje.

U vrijeme donošenja spomenutog rješenja HFP broj 50-03/93-06-226 od 14. srpnja 1993. godine bio je na snazi čl. 17. Zakona o izmjeni i dopuni Zakona o pretvorbi društvenih poduzeća (“Narodne novine”, broj 83/92).

Odredbom članka 17. ZID ZPDP, kojim je dopunjen čl. 46. Zakona o pretvorbi društvenih poduzeća (“Narodne novine”, broj 19/91 – dalje ZPDP) tako da je dodan novi stavak 2., bilo je propisano da je HFP (tada Agencija za restrukturiranje i razvoj), nakon obavijesti suda o upisu društva na temelju ZPDP, ovlašten provesti kontrolu izvršene pretvorbe.

Tom odredbom, dakle stvorena je pravna osnova za intervenciju HFP u pretvorbu i nakon što je postupak pretvorbe završen, društvo nastalo pretvorbom upisano u sudski registar i upis objavljen.

Prije spomenutim rješenjem HFP, kako je prije spomenuto, poništen je raspored dionica obavljen u postupku pretvorbe poduzeća A. iz K. i to u dijelu u kojem je dionice upisala tužiteljica u iznosu od 278,902.200 HRD temeljem ugovora broj 3136485-168, kao i sve radnje provedene temeljem rasporeda tih dionica, te su dionice prenesene u HFP, a poništene su odluke osnivačke skupštine poduzeća A. kao i odluke sa redovnih i izvanrednih skupština održanih nakon osnivačke skupštine.

Članak pak 16. ZID ZPDP glasi:

Iza čl. 45. dodaje se čl. 45a. koji glasi:

Agencija je ovlaštena provesti kontrolu provođenja pretvorbe nakon izdavanja suglasnosti iz čl. 12., odnosno nakon izdavanja potvrde iz čl. 13. ovoga zakona.

Ako se kontrolom iz prethodnog stavka utvrdi da se pretvorba obavlja protivno izdanoj suglasnosti i odredbama ovoga zakona, agencija će zaustaviti daljnji postupak, poništiti provedene radnje koje su suprotne ovom zakonu i izdatoj suglasnosti i utvrditi rok za otklanjanje nepravilnosti.

Ukoliko poduzeće ne postupi po nalozima agencije, agencija će poništiti rješenje o izdatoj suglasnosti.

Ako nastupe okolnosti iz st. 2. ovog članka odluku o pretvorbi donosi agencija.

Iz navedenih odredaba proizlazi da HFP, nakon provedene kontrole izvršene pretvorbe, temeljem tih odredaba, nije ovlašten donositi bilo kakvo rješenje.

Naime, i čl. 17. ZID ZPDP, odnosno st. 2. čl. 46. ZPDP, koji ga ovlašćuje na provođenje kontrole izvršene pretvorbe, ne sadrži odredbe o tome da se pravomoćni akt o pretvorbi može poništavati, a ne upućuje ni na odgovarajuću primjenu odredaba Zakona o upravnom postupku kojima je propisana mogućnost poništavanja, ukidanja, te mijenjanja konačnog, odnosno pravomoćnog upravnog akta (glava XVI.).

Članak 16. ZID ZPDP, odnosno čl. 45a. ZPDP, ovlašćuje HFP na provođenje kontrole provođenja pretvorbe nakon izdavanja suglasnosti iz čl. 12. ZPDP (suglasnost za provođenje namjeravane pretvorbe), odnosno nakon izdavanja potvrde iz čl. 13. ZPDP (potvrde o tome da na namjeravanu pretvorbu nema primjedbi). Prema odredbama toga članka, HFP u postupku nadzora i kontrole provedbe pretvorbe ima ovlasti da poništi rješenje o izdatoj suglasnosti pretvorbe kad se za to steknu propisani uvjeti. Međutim, te ga odredbe ne ovlašćuju da u postupku nadzora i kontrole izvršene pretvorbe donosi rješenje o poništavanju rasporeda dionica obavljenog u postupku pretvorbe, o prijenosu tih dionica na sebe i poništavanju odluka osnivačke skupštine i odluka s redovnih i izvanrednih skupština održanih nakon osnivačke skupštine, a što je sve učinjeno rješenjem HFP broj 50-03/93-06/226 od 14. srpnja 1993. godine.

Proizlazi, dakle da je spomenuto rješenje HFP doneseno suprotno odredbama čl. 16. i 17. ZID ZPDP i kao takvo nezakonito.

Iz navedenih razloga državni odvjetnik nije u pravu kad tvrdi da rješavanje ovog spora ne spada u sudsku nadležnost, već da je nadležno upravno tijelo, pa je u vezi s tim neosnovana daljnja tvrdnja da je došlo do bitne povrede odredaba parničnog postupka predviđene u čl. 354. st. 2. toč. 3. ZPP. Iz tih razloga sud nije bio dužan, protivno tvrdnji državnog odvjetnika prekinuti postupak u ovoj pravnoj stvari.

Pravilno su dalje sudovi nižega stupnja ocijenili da se radi o imovinskopravnom sporu tj. izvršenju ugovora zaključenog među stranaka za koji je nadležan sud opće nadležnosti, a ne trgovački sud, jer protivno tvrdnji u zahtjevu ovdje se ne radi o eventualnom utvrđenju opstojnosti ugovora među strankama kada bi se možda moglo govoriti o sporu iz čl. 40. st. 1. Zakona o trgovačkim društvima.

Neosnovana je daljnja tvrdnja u zahtjevu da je došlo do daljnje bitne povrede odredaba parničnog postupka, jer da drugostupanjski sud nije ocijenio žalbene navode tuženika, jer je naprotiv taj sud ocijenio te navode koji su od odlučnog značaja (čl. 375. st. 1. ZPP).

Budući da se radi o nezakonitom rješenju tuženika HFP od 14. srpnja 1993. godine to je neosnovana tvrdnja u zahtjevu za zaštitu zakonitosti da su tim rješenjem poništeni svi pravni učinci ugovora što su ga zaključili tuženik HFP i tužiteljica a koji se odnose na raspored dionica i ostvarivanje prava na temelju dionica.

Iz tih razloga u navedenom dijelu je zahtjev za zaštitu zakonitosti neosnovan pa ga je stoga trebalo odbiti (čl. 408. st. 1. u vezi sa čl. 393. ZPP).

Revizije tuženika su osnovane.

O utjecaju odluke tuženika HFP od 14. srpnja 1993. godine na opstojnost i valjanost ugovora o kupnji dionica već je prije obrazloženo. Nižestupanjski sudovi međutim smatraju budući da se spor vodi zbog ispunjenja ugovorne obveze koji ugovor nije stavljen izvan pravne snage ni voljom stranaka ni odlukom suda da je on opstojan, odnosno zaključuje se da ga smatraju i valjanim.

Tuženik HFP ističe da je predmetni ugovor ništav.

Po odredbi čl. 103. st. 1. Zakona o obveznim odnosima – dalje ZOO ugovor, koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima te moralu društva ništav je ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu sankciju ili ako zakon o određenom slučaju ne propisuje što drugo.

Dok članak 109. st. 1. toga zakona predviđa da na ništavost sud pazi po službenoj dužnosti i na nju se može pozivati svaka zainteresirana osoba.

Iz obrazloženja tuženikove odluke od 14. srpnja 1993. godine kojom je poništio raspored dionica koje je tužiteljica kupila temeljem ugovora proizlazi da tuženik smatra da je tužiteljica kupujući dionice poduzeća A. i koristeći pogodnosti koje njoj osobno pripadaju po čl. 5. Zakona o pretvorbi društvenih poduzeća zapravo dionice stekla za trgovačko društvo I. koje ih nije moglo po zakonu steći.

Prema tome, nižestupanjski sudovi su temeljem prije navedenih zakonskih propisa bili dužni u ovom sporu raspraviti o eventualnoj ništavosti predmetnog ugovora po službenoj dužnosti.

Kako oni u razrješenju ovoga spora nisu primijenili prije navedene zakonske odredbe to zbog pogrešne primjene materijalnog prava nisu utvrdili sve odlučne činjenice u ovom sporu, pa nije bilo uvjeta za preinaku pobijane presude već je trebalo prihvatiti reviziju, ukinuti presude obaju sudova nižega stupnja i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

U ponovljenom postupku taj sud će nakon što utvrdi odlučne činjenice u ovom sporu, te nakon što razmotri osnovanost revizijskih prigovora tuženika A. d.d. o tužbenom zahtjevu donijeti novu presudu.

U Zagrebu, 19. studenog 2002. godine.

Predsjednik vijeća:

Stanko Jesenković, v.r.