Rev-238/1994-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 238/1994-2

P R E S U D A

U IME REPUBLIKE HRVATSKE!

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca dr. Ive Grbina kao predsjednika vijeća, te Miroslave Vekić, Miljenke Vraničar, Tome Gložinića i Stanka Hautza kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Š.J. pok. F. iz B., zastupanog po punomoćniku M.P., odvjetniku u S., protiv tuženika B.V. pok. F. iz B., zastupanog po punomoćniku I.S., odvjetniku u S., radi predaje vozila, rješavajući reviziju tuženika protiv pravomoćne presude Okružnog suda u Splitu od 2. srpnja 1993. broj Gž- 1883/93 kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Sinju broj P-305/91 od 9. studenog 1992., u sjednici održanoj 21. veljače 1996.,

p r e s u d i o j e:

Odbija se revizija kao neosnovana.

O b r a z l o ž e n j e

Presudom Općinskog suda u Sinju od 9. studenog 1992. broj P-305/91 suđeno je: " I. Utvrđuje se da je Š.J. pok. F. iz B., vlasnik osobnog automobila "Wolkswagen" tip "Pasat 32", sa dizel motorom snage 1570 ccm, sa četvora vrata, proizveden 1983. sa brojem motora .KW 40, broj šasije ., reg. oznake . . . . kojeg je kupio vlastitim sredstvima, pak je slijedom toga dužan tuženik ispostaviti tužitelju ispravu podobnu za upis vlasnosti istog automobila na ime tužitelja kao vlasnika kod nadležnog državnog organa ili će pak, u protivnom istu ispravu zamijetniti ova presuda, te ujedno tužitelju opisani automobil predati u posjed kao i naknaditi trošak ovog spora u iznosu od 324.810 HRD, a sve u roku od 15 dana i pod prijetnjom izvršenja.

II. Tuženik se može osloboditi obveze iz toč. 1. presude ukoliko isplati tužitelju na ruke iznos od 11.000 DEM u dinarskoj protuvrijednosti na dan isplate, po najvišoj prodajnoj cijeni deviza koji nudi banka nadležna u mjestu plaćanja uz kamatu na tako utvrđeni iznos priznatu po zakonu, te k tome dužna platiti tužitelju suviše toga i iznos od 62 HRD, uz kamatu koju priznaje banka nadležna pri mjestu plaćanja na štedne uloge građana oročene bez posebne namjere za vrijeme dulje od godinu dana, primjenom diskontne stope uvećane za 20%, a sve to potječe od 31. prosinca 1981. pa do isplate, sve to u roku od 15 dana i pod prijetnjom izvršenja."

Presudom Okružnog suda u Splitu od 2. srpnja 1993. broj Gž-1883/93 žalba tuženika se odbija kao neosnovana i u cijelosti potvrđuje presuda Općinskog suda u Sinju broj P-305/91 od 9. studenog 1992.

Protiv drugostupanjske presude tuženik je izjavio reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava i predložio da se revizija prihvati i preinače nižestupanjske odluke sve u pravcu razloga revizije ili da se obje nižestupanjske presude ukinu i predmet vrati sudu prvog stupnjana ponovno suđenje.

Na reviziju nije odgovoreno, a Državni odvjetnik Republike Hrvatske se nije izjasnio. Revizija nije osnovana.

Nema bitne povrede iz čl. 354. st. 2. toč. 10. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92 - dalje ZPP), na koju ovaj revizijski sud pazi po službenoj dužnosti (čl. 386. ZPP), a nižestupanjski sudovi su pravilno primijenili odredbu čl. 37. Zakona o osnovnim vlasničko-pravnim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91), kada su udovoljili tužbenom zahtjevu i utvrđeno da je tužitelj vlasnik predmetnog automobila kojeg je kupio vlastitim sredstvima i obvezan tuženik da tužitelju preda automobil kao i ispravu podobnu za upis vlasništva.

U prvostupanjskom postupku je utvrđeno da je tužitelj kupio predmetni automobil svojim novčanim sredstvima za sebe, a da je tuženik pristao i predao tužitelju potrebnu dokumentaciju zbog čega je tužitelj uvezao automobil na ime tuženika, te da je tuženik bezrazložno silom oduzeo vozilo tužitelju.

Dakle, utvrđeno je da je tužitelj vlasnik vozila, a da se vozilo nalazi u posjedu tuženika, pa proizlazi da je pravilan zaključak sudova da je zahtjev tužitelja osnovan.

Pravilna je stav nižestupanjskih sudova da za rješenje ove pravne stvari nije odlučno to da li je tužitelj učinio ili ne neku uslugu tuženiku, odnosno da li je tužitelj od tuženika s tim u vezi dobio izvjesnu svotu novca ili nije, pa se prigovori u reviziji u tome pravcu ne mogu prihvatiti kao osnovani.

Nije u pravu tuženik niti kada u reviziji ističe razloge iz kojih bi proizlazilo da činjenično stanje nije pravilno i potpuno utvrđeno, jer se revizija zbog tih razloga ne može izjaviti (čl. 385. st. 3. ZPP).

Iz navedenih razloga reviziju tuženika valjalo je odbiti kao neosnovanu na temelju odredbe čl. 393. ZPP.

U Zagrebu, 21. veljače 1996.

Predsjednik vijeća:

dr. Ivo Grbin, v.r.