Revt-408/2016-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revt 408/2016-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Branka Medančića člana vijeća i suca izvjestitelja, Aleksandra Peruzovića člana vijeća, Viktorije Lovrić članice vijeća i Slavka Pavkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja G. G. H. m.b.H., K., Republika Austrija, kojeg zastupa punomoćnica A. V., odvjetnica iz Z., protiv tuženika S. m. H. industrije r. s. L. d.d. u stečaju iz L., kojeg zastupa stečajni upravitelj I. M. i punomoćnik M. K., odvjetnik iz S. B., radi utvrđenja tražbine od 3,151.864,00 kn, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-5319/09-5 od 18. siječnja 2011. kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Osijeku posl. br. P-1148/08 od 25. svibnja 2009., u sjednici održanoj 23. listopada 2018.,

p r e s u d i o j e :

I. Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.

II. Tuženiku se ne dosuđuje naknada troška odgovora na reviziju.

Obrazloženje

Drugostupanjskom presudom:

- u stavku I. izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužitelja i potvrđena prvostupanjska presuda kojom je odbijen tužbeni zahtjev "za utvrđenje tužiteljeve tražbine u iznosu od 3,151.864,00 kn kao tražbine drugog višeg isplatnog reda (općeg isplatnog reda)" - te "ukinut platni nalog iz rješenja o ovrsi Trgovačkog suda u Slavonskom Brodu poslovni broj Ovrv-2346/00 od 20. studenog 2000.", dok je tužitelju naloženo naknaditi tuženiku trošak parničnog postupka od 530.748,00 kn,

- u stavku II. izreke, odbijen je "kao neosnovan tuženikov zahtjev za naknadu troškova žalbenog postupka u iznosu od 38.454,40 kn".

Protiv drugostupanjske presude tužitelj je podnio reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže ukinuti osporenu presudu.

Tuženik je odgovorio na reviziju i predložio da se ova odbije kao neosnovana.

Revizija nije osnovana.

Revizijski sud osporenu drugostupanjsku presudu ispitao je u smislu odredbe čl. 392.a st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11 - 148/11 pročišćeni tekst, 25/13 i 28/13 - dalje: ZPP-a), a koja se na temelju odredbe čl. 53. st. 4. u svezi s odredbom čl. 36. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a ("Narodne novine", broj 57/11) i odredbom čl. 102. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a ("Narodne novine", broj 25/13) primjenjuje na ovaj spor, samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

Suprotno tvrdnji revidenta, pobijana presuda sadrži pravilno sačinjeno obrazloženje (prema odredbi čl. 375. st. 1. ZPP-a), s jasnim razlozima o svemu što je za odluku o zahtjevima stranaka od odlučnog značaja (pa i na temelju kojih provedenih dokaza te utvrđenih činjenica i primijenjenog materijalnog prava je ocijenjeno da ne postoji osnova zahtjeva tužitelja - u svezi sadržaja Sporazuma od 23. prosinca 1999.) - iz kojih se može provjeriti, a kako je njome drugostupanjski sud nakon ocijene svakog za odluku o predmetu spora odlučnog dokaza - kao i svih dokaza zajedno, i to u smislu odredbe čl. 8. ZPP-a, odgovorio i na sve relevantne žalbene navode, nije ostvarena bitna povreda (na koju revident i opisno upućuje) iz odredbe čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a i odredbe čl. 354. st. 1. ZPP-a.

Navodima - kojima kroz prigovor o učinjenim bitnim postupovnim povredama dovodi u pitanje utvrđenja drugostupanjskog suda o činjenicama odlučnim za odluku o tužbenom zahtjevu, sve uz izraz shvaćanja da je drugostupanjski sud pogrešno utvrdio sadržaj Sporazuma - i propustio prihvatiti da je u spornom dijelu sačinjen samo uz omašku u pisanju počinjenu po javnom bilježniku (o čemu se javni bilježnik i izjasnio - ispravljajući Sporazum sukladno Ugovorima o kupnji dionica), odnosno uz tvrdnje da je "ispravama dokazao i osnovu i visinu tužbenog zahtjeva" te da je "u svemu postupio sukladno ugovornim obvezama i u ugovorenom roku", revident u suštini prigovara po drugostupanjskom sudu utvrđenom činjeničnom stanju i ističe prigovore provedenoj ocjeni dokaza te iznosi svoje stavove o toj ocijeni - koje sugerira prihvatiti, a kako se revizijom ne mogu pobijati utvrđene činjenice (argument iz odredaba čl. 385. ZPP-a), te navode revizijski sud ne može razmatrati.

Treba kod toga cijeniti da sudovi imaju pravo na ocjenu provedenih dokaza (prema odredbi čl. 8. ZPP-a) i ovlast odlučivanja o dokazima koje će provesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica (čl. 220. st. 2. ZPP-a), pa da postupanjem prema tim ovlastima i time što revident ocjenom dokaza nije zadovoljan i smatra da drugostupanjski sud na temelju provedenih dokaza nije imao razloga odbiti njegov zahtjev - već (da) je morao istinitim prihvatiti samo ono što on navodi i njegovu ocjenu provedenih dokaza (o stvarnom sadržaju Sporazuma, odnosno ugovornog odnosa između njega i tuženika), drugostupanjski sud nije počinio niti jednu postupovnu povredu.

Nije ostvaren niti revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

Pogrešna primjena materijalnog prava postoji kad sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kad tu odredbu nije pravilno primijenio (čl. 356. ZPP-a).

Predmetom spora zahtjev je tužitelja za utvrđenje njegove tražbine od tuženika u visini od 3,151.864,00 kn kao tražbine drugog višeg isplatnog reda (općeg isplatnog reda).

U postupku koji je prethodio ovome utvrđeno je:

- da tužitelj svoju tražbinu temelji na Sporazumu s tuženikom od 23. prosinca 1999. (dalje: Sporazumu) te na Ugovoru o ustupu potraživanja sklopljenom 31. listopada 2000. između njega kao cesionara i društva K. W. G. m.b.H. kao cedenta (dalje: Ugovoru),

- da je Sporazumom tuženik prihvatio obvezu „naplate iznosa povrata“ tužitelju ako nastupi odgodni uvjet: konkretno, ako tužitelj odustane od kupnje njegovih dionica po ugovorima koje je sklopio s društvima S. S. d.o.o. i D. M., i to "ako do odustanka dođe najkasnije do 30. lipnja 2000.",

- "da je javni bilježnik dr. H. E. ovjerio potpis ugovornih stranaka na Sporazumu, dakle utvrdio je identitet potpisnika sporazuma i njihova ovlaštenja, a ne proizlazi da bi javni bilježnik odgovarao za sadržaj sporazuma",

- da je tužitelj od ugovora o kupnji dionica sklopljenih s društvima S. Z. d.d., S. S. d.o.o. i D. M. odustao 27. srpnja 2000., dakle nakon roka određenog Sporazumom - do kojeg je mogao odustati od tih ugovora bez posljedica za ugovoreni odnos sa tuženikom,

- da prema sadržaju Ugovora sklopljenog 31. listopada 2000. proizlazi da je društvo K. W. G. m.b.H. ustupilo tužitelju tražbinu iz Sporazuma od 23. prosinca 1999., a da "prema tekstu Sporazuma navedeno društvo nema tražbinu koju bi moglo ustupiti tužitelju".

Drugostupanjski sud je ("koristeći se ovlašću iz čl. 373.a st. 1. t. 2. ZPP-a") zahtjev tužitelja ocijenio neosnovanim i (potvrđivanjem prvostupanjske presude) odbio uz osnovno i odlučno shvaćanje:

- da Sporazum predstavlja ugovor o pristupanju dugu u smislu odredbe čl. 451. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96 i 112/99 - dalje: ZOO-a), koji se ovdje primjenjuje na temelju odredbe čl. 1163. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05), a sve obzirom da je "to ugovor između vjerovnika i trećega, ovdje tuženika kojim se ovaj obvezuje vjerovniku da će ispuniti njegovo potraživanje od dužnika, u ovom slučaju društva S. S. d.o.o. i D. M.,

- da je za odluku o predmetu spora "odlučna okolnost je li nastupio uvjet uz koji je tuženik preuzeo obvezu prema tužitelju",

- da (obzirom da su u odnosu na tu okolnost "iskazi potpisnika sporazuma proturječni"), postojanje te okolnosti valja "procjenjivati prema sadržaju isprava u spisu, a iz njih nesumnjivo proizlazi da je tužitelj odustao od ugovora o kupnji dionica nakon roka predviđenog Sporazumom odnosno nakon 30. lipnja 2000.",

- da (time), a jer "nije ni došlo do nastupanja tuženikove obveze prema tužitelju, koja je prema iskazu potpisnika Sporazuma bila u isporuci robe, no koja bi, da je obveza nastupila, s obzirom na činjenicu otvaranja stečaja nad tuženikom, bila novčana sukladno odredbi čl. 77. Stečajnog zakona ("Narodne novine", broj 44/96, 29/99, 129/00, 123/03, 82/06, 16/10)", tužitelj pogrešno (neosnovano) drži da osnov njegovom zahtjevu daje sadržaj Sporazuma,

- da zahtjevu tužitelja osnovanost ne daje niti ugovor o ustupu potraživanja sklopljen između tužitelja i društva K. W. G. m.b.H. iz K.: "navedeno društvo kupilo je tuženikove dionice od D. M. na temelju Ugovora od 1. veljače 2000...., dakle u vrijeme Sporazuma nije imalo niti eventualnu tražbinu pod odgodnim uvjetom za slučaj odustanka toga društva od ugovora o kupnji dionica s D. M...." - pa tužitelj i zbog toga ne može s uspjehom temeljiti svoju tražbinu na tome Ugovoru i Sporazumu.

Pravno shvaćanje drugostupanjskog suda je pravilno.

Sporno je, prema jedinim određenim revizijskim razlozima - kojima je revident ograničio (u smislu odredbe čl. 392.a st. 1. ZPP-a) revizijski sud u mogućnosti preispitivanja osporene presude: je li nastupio uvjet iz Sporazuma uz koji je tuženik preuzeo obvezu isplate prema tužitelju, odnosno, konkretno, koji je stvarni sadržaj toga Sporazuma vezano uz taj uvjet - je li rok do kojeg je tužitelj mogao odustati od ugovora o kupnji dionica tuženika, s posljedicom prijepornog odgodnog uvjeta za primjenu Sporazuma, onaj iz pisanog sadržaja Sporazuma (30. lipnja 2000.) - ili onaj kojeg tužitelj sugerira prihvatiti kao (kako drži) stvarno ugovorenog (30. srpnja 2000.).

Revident ustraje i u reviziji pri tvrdnji da je navedeni rok iz pisanog sadržaja Sporazuma u ovome naznačen omaškom u njegovom pisanju.

Međutim, kako pitanje stvarnog sadržaja Sporazuma (ugovora) ima značaj samo činjeničnog pitanja - o kakvom se u revizijskom stupnju ne može raspravljati i kakvog revizijski sud nema (prema već navedenom: argument iz odredaba čl. 385. ZPP-a) ovlasti preispitivati, ovdje je jedino za zaključiti:

- da je rok naznačen u pisanom sadržaju Sporazuma (30. lipnja 2000.) onaj koji je (prema utvrđenju drugostupanjskog suda) od stranaka ugovoren kao rok do kojeg je tužitelj mogao odustati od ugovora kako bi se aktivirala prijeporna obveza tuženika, dakle rok - uz koji se vezuje posljedica prijepornog odgodnog uvjeta za primjenu Sporazuma,

- da je tužitelj odustao od ugovora o kupnji dionica 27. srpnja 2000., dakle nakon isteka toga roka predviđenog Sporazumom,

- da se tužitelj (time) u opravdanju svoga zahtjeva ne može s uspjehom pozivati prema tuženiku na taj Sporazum: ovaj s utvrđenim sadržajem ne daje osnovu tome njegovom zahtjevu,

- da takvo shvaćanje proizlazi i iz odredbe čl. 99. st. 1. ZOO-a, prema kojoj se odredbe ugovora primjenjuju onako kako glase: jasne (nedvosmislene) odredbe ugovora primjenjuju se i izvršavaju onako kako glase (teorija izjave) i nije ih potrebno tumačiti - pa s time u svezi ne treba tumačiti niti prijepornu iz Sporazuma o navedenom roku.

Revizijski sud kod toga tek primjećuje:

- da to što tvrdi (o stvarnom sadržaju Sporazuma, kakvim ga on nalazi) tužitelj je, obzirom na pisani sadržaj Sporazuma - određen i dovoljno jasan da ga ne treba još i tumačiti, a kojim tuženik dokazuje istinitost svojih navoda o osnovi svoje obveze, da bi uspio u sporu, prema pravilu o teretu dokazivanja trebao dokazati u postupku u kojemu je to jedino i mogao: pred nižestupanjskim sudovima,

- da, a budući da je drugostupanjski sud ocjenom predloženih i provedenih dokaza, a sve polazeći od odredaba čl. 7. st. 1. i čl. 219. st. 1. ZPP-a (prema kojima je svaka stranka dužna iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojima pobija navode i dokaze protivnika) te odredbe čl. 221.a ZPP-a (kojom je propisano: „Ako sud na temelju izvedenih dokaza (članak 8.) ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o postojanju činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja.“), utvrdio da tužitelj to nije dokazao, pravilno je zahtjev tužitelja ocijenio neosnovanim i odbio,

- da je kod toga pravilno primijenio materijalno pravo, i to: odredbu čl. 148. st. 1. ZOO-a, kojom je propisano da ugovor za ugovorne strane stvara prava i obveze; odredbu čl. 17. st. 1. ZOO-a , a kojom je propisano: „sudionici u obveznom odnosu dužni su izvršiti svoju obvezu i odgovorni su za njezino ispunjenje“: odredbe čl. 71. ZOO-a, prema kojima: (stavak I.) „Ako je ugovor sklopljen u posebnoj formi, bilo na temelju zakona bilo voljom stranaka, važi samo ono što je u toj formi izraženo.“, (stavak II.) „Ipak, bit će pravovaljane istovremene usmene pogodbe o sporednim točkama o kojima u formalnom ugovoru nije ništa rečeno ako nisu u opreci s njegovim sadržajem ili ako nisu protivne cilju zbog kojega je forma propisana.“,

- da okolnost na koju se revident u reviziji poziva, to što je u ugovorima o kupnji dionica tuženika "kao rok odustanka od ugovora" naznačen 30. srpnja 2000., ne može dobiti značaj dokaza za nešto suprotno navedenom utvrđenju: ti ugovori ne obvezuju tuženika - i tuženik se Sporazumom i mogao (što je i učinio) dogovoriti s tužiteljem za drugi (utvrđeni) rok.

Revident, uostalom, u odnosu na pravno shvaćanje drugostupanjskog suda u reviziji ničime određenim niti ne navodi u čemu bi se sastojala pogrešna primjena materijalnog prava, već osporava ocjenu provedenih dokaza po drugostupanjskom sudu i utvrđeno činjenično stanje (glede sadržaja Sporazuma) - a iz tog se razloga revizija (u smislu odredaba čl. 385. ZPP-a) s uspjehom ne može izjaviti.

Stoga je reviziju tužitelja valjalo odbiti presudom kao u izreci (na temelju odredbe čl. 393. ZPP-a).

Odluka o troškovima u povodu revizije temelji se na odredbi čl. 166. st. 3. ZPP-a. Tuženiku nije dosuđena naknada troška odgovora na reviziju jer isti nije bio potreban za vođenje ovoga postupka (čl. 155. st. 1. ZPP-a).

Zagreb, 23. listopada 2018.

Predsjednica vijeća:

Katarina Buljan, v.r.