IV Kž-177/1999-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: IV Kž-177/1999-2

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Katice Jelić, kao predsjednice vijeća, te Zlate Lipnjak-Bosanac i Damira Kosa, kao članova vijeća i više sudske savjetnice Sanje Katušić-Jergović, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv osum. I. B. i dr., zbog kaznenog djela iz čl. 224. st. 4. KZ i dr., odlučujući o žalbi oštećenika kao tužitelja R. b. d.d. R., protiv rješenja Županijskog suda u Rijeci od 14. srpnja 1999. godine broj Kio-410/98 (Kv-246/99), u sjednici održanoj 6. lipnja 2002. godine,

r i j e š i o j e:

Odbija se kao neosnovana žalba oštećenika kao tužitelja "R. banke" d.d..

Obrazloženje

Pobijanim rješenjem izvanraspravnog vijeća Županijskog suda u Rijeci odbijen je zahtjev oštećenika kao tužitelja "Riječke banke" d.d. Rijeka za provođenje istrage protiv osumnjičenih I.B. i M.R.K. zbog kaznenog djela kvalificirane prijevare iz čl. 224. st. 4. KZ.

Protiv tog rješenja žalbu je podnio oštećenik kao tužitelj "R. banka" d.d., s prijedlogom da se pobijano rješenje preinači, i odredi provedba istrage protiv oba osumnjičenika za odnosno kazneno djelo.

Žalba nije osnovana.

Pobijanim rješenjem sud prvog stupnja zauzeo je stajalište da nije učinjeno dovoljno vjerojatnim da bi osumnjičenici I.B. i M.R.K. postupali na način kako se to navodi u zahtjevu za provedbu istrage oštećenika kao tužitelja, iz kojih bi onda okolnosti proizlazila osnovana sumnja o učinu kaznenog djela kvalificirane prijevare iz čl. 224. st. 4. i 1. KZ, iz razloga što prikupljene obavijesti i podaci u spisu ne upućuju na osnovanost takove sumnje.

Obrazlažući svoju žalbu, žalitelj ustraje kod tvrdnje da je sa društvom "T.", zaključio ugovor o prodaji i prijenosu prava na dionice INO, a temeljem sadržaja tog ugovora "R.

đer sukladno

banka" prodala je "T." 44.658 dionica ukupne vrijednosti 4,000.000 DEM. Tako sadržaju ugovora bila je ugovorena isplata u osam godišnjih obroka, a prvi obrok dospijevao je u roku od 60 dana od trenutka zaključenja ugovora, a sljedeći rokovi svake godine od trenutka plaćanja prethodnog obroka.

Svojim potpisom osumnjičenici B. i K., u svojstvu odgovornih osoba, potpisali su taj ugovor.

Oštećenik kao tužitelj smatra da su osumnjičenici ostvarili zakonska obilježja kaznenog djela kvalificirane prijevare kad su uplatili samo prve dvije rate, dok sve ostale nisu plaćene, a 13. svibnja 1996. godine tvrtka "T." iz D. zatražila je smanjenje kupovne cijene dionica temeljem revizijskog nalaza kojeg je sama naručila za iznos od 352.628 DEM.

Na ovakve izmjene sadržaja ugovora, oštećenik kao tužitelj nije mogao pristati, pa je odbio zahtjev za smanjenje cijena dionica, dok je "T." D. reagirao na način da je raskinuo ugovor o prodaji i prijenosu prava dionica, pri čemu je ponašanje odgovornih osoba, osumnjičenika išlo upravo za tim da ne plate ugovorenu cijenu u cijelosti, čime su, po stajalištu oštećenika kao tužitelja, ostvarili sva zakonska obilježja kaznenog djela iz čl. 224. st. 4. i 1. KZ.

Suprotno ovako izloženim tvrdnjama i stajalištu žalitelja, sud prvog stupnja je ispravno zaključio da takove osnovane sumnje u ponašanju I.B. i M.R.K. nema, što je valjano i obrazložio, a sve ono što se sada navodi u žalbi i što je za žalitelja i dalje sporno i na što žalitelj upućuje, predstavlja samo određenu sumnju pa i mogućnost samovolje u ugovornim odnosima stranaka, međutim to je daleko od osnovane sumnje da je odnosno kazneno djelo i počinjeno.

Prije svega, sasvim je pogrešno stajalište žalitelja da sud prvog stupnja, pri ispitivanju postoje li uvjeti za pokretanje istrage, nije mogao svoje obrazloženje temeljiti jednostrano na štetu oštećenika kao tužitelja, već i zbog činjenice da je tri godine nakon sklapanja ugovora o prodaji i prijenosu prava dionica, a što znači nakon završenog obračuna za obračunsku godinu 1994/95 temeljem naručene revizije, a prema bilančnom stanju i uspjehu poslovanja koji su dvojbeni, zbog čega je došlo i do jednostranog raskida ugovora o prodaji i prijenosu dionica.

Iz izloženog žalitelj vidi evidentnu namjeru osumnjičenika da na prijevaran način ne plate ugovorenu cijenu u cijelosti.

Suprotno tome, po stajalištu Vrhovnog suda Republike Hrvatske, kao suda drugog stupnja, prijevarna namjera osumnjičenika nije postojala u trenutku zaključenja ugovora o prodaji i prijenosu prava dionica zbog utvrđene činjenice da su osumnjičenici kao odgovorne osobe "T." isplatili dvije rate koje su dospijevale 1995. i 1996. godine, dok sljedeće rate one koje su počele od 16. prosinca 1997. nisu plaćene.

Ocjenom ovakvog ponašanja osumnjičenika proizlazi da su oni imali namjeru ispunjavati i daljnje obveze prema sadržaju ugovora, ali su posumnjali u vrijednost kupljenih dionica, zbog čega su i zatražili od tvrtke "IPZ" reviziju, kako to proizlazi iz Priloga financijskom izvještaju o poslovanju poduzetnika INO za 1993. godinu, ali ne sa namjerom da ne bi dalje izvršavali svoje obveze prema sadržaju ugovora, već iz razloga što su primili obavijest da INO posluje s gubitkom.

Sve što je dalje uslijedilo temelji se na sporu nastalom u gospodarskom poslovanju, nema dokaza, niti podataka koji bi upućivali na bilo kakovu osnovanu sumnju da bi osumnjičenici počinili kazneno djelo prijevare.

Iz izloženog, dakle, proizlazi da nema postojanja prijevarne namjere u ponašanju osumnjičenika u trenutku zaključenja ugovora, a do raskida ugovora došlo je zbog novonastalih odnosa između ugovornih strana u gospodarskom poslovanju, pa nije dovedena u pitanje ispravnost i zakonitost pobijanog rješenja, zbog čega je trebalo žalbu oštećenika kao tužitelja zbog kaznenog djela iz čl. 224. st. 4. i 1. KZ odbiti kao neosnovanu, upravo iz razloga što prikupljene obavijesti i podaci u spisu ne pružaju dovoljno osnovanu sumnju da se protiv osumnjičenika vodi istraga.

Stoga je, temeljem čl. 398. st. 3. ZKP, odlučeno kao u izreci.

U Zagrebu, 6. lipnja 2002. godine.

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Sanja Katušić-Jergović, v.r.

Katica Jelić, v.r.