Rev-1409/2012-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 1409/12-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Aleksandra Peruzovića člana vijeća, Viktorije Lovrić članice vijeća, Branka Medančića člana vijeća i izvjestitelja i Slavka Pavkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja V. P. iz P., zastupanog po punomoćniku P. J., odvjetniku iz L., protiv tuženika Ž. L. iz L., zastupanog po punomoćnicima mr. sc. R. M. i N. M. K., odvjetnicima iz L., radi utvrđenja da je ugovor raskinut i vraćanja danog, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Puli-Pola posl. br. Gž-3335/11-2 od 20. veljače 2012., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Labinu posl. br. P-342/09-114 od 9. prosinca 2010., u sjednici održanoj 21. ožujka 2017.,

p r e s u d i o j e :

I. Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.

II. Tuženiku se ne dosuđuje naknada troška odgovora na reviziju.

Obrazloženje

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđena prvostupanjska presuda kojom je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

"a) Utvrđuje se da je ugovor o gradnji barke, sklopljen dana 04. svibnja 1987. godine u P., kojim se tuženik obvezao tužitelju izgraditi i isporučiti brod, dužine 11,50 m, širine 3,70 m, visine 1,70 m, raskinut sa danom 23. lipnja 2003. godine,.

b) dužan je tuženik isplatiti tužitelju iznos od 0,40 kn, s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, tekućom od 04. svibnja 1987. godine, pa do isplate,

ili

dužan je tuženik isplatiti tužitelju iznos od 138.577,12 kn sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 07. ožujka 2006. g. pa do isplate.

c) dužan je tuženik vratiti tužitelju pokretnine kako slijedi:

-2 kom. tanka goriva, kapaciteta 3500 lit.

-2 kom. tanka za vodu, svaki kapaciteta 750 lit.

-koćarska rampa (teretna soha)

-koluturnici kojima je opremljena koćarska rampa

-Fe nosač za motor

-signalni jarbol-nosač navigacijskih svjetala

-okov pete kormila uhvaćen za krmeni završetak kobilice

-pritezni vijci za utemeljenje motora

-osovinski vod motora

-hidraulički kormilarski uređaj

-okov pete kormila uhvaćen za krmeni završetak kobilice

-2 kom. kingston ventili

-dijelovi ispusta otpadnih voda

-2 kom. rezervoara za gorivo, kapaciteta 1.300 i 2.600 lit

-2 kom čepova za nalijevanje goriva u tankove

-čep koji zatvara otvor na palubi iznad osovine kormila

-razno-pocinčani čavli, vijci za rebra, pašaice, brodske brave

-2 kom. tanka za gorivo

ili mu umjesto isporuke navedene opreme isplatiti protuvrijednost iste u visini od 298.632,26 kn, s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, tekućom dana 16.10.2005. godine, pa do isplate.

d) dužan je tuženik na ime naknade za korištenu opremu isplatiti tužitelju iznos od 245.298,30 kn s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana 16. 10. 2005.g. pa do isplate.

e) dužan je tuženik naknaditi tužitelju troškove ovog postupka."

te odlučeno da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.

Protiv drugostupanjske presude tužitelj je izjavio reviziju zbog (kako drži) u postupku počinjenih bitnih povreda odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže da se osporena presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.

U odgovoru na reviziju tuženik osporava revizijske navode i predlaže da revizijski sud „odbaci reviziju tužitelja kao nedopuštenu“ ili da „istu odbije kao neosnovanu“. Traži trošak odgovora na reviziju.

Revizija nije osnovana.

Revizijski sud pobijanu drugostupanjsku presudu ispitao je u smislu odredbe čl. 392.a st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11 - 148/11 pročišćeni tekst - dalje: ZPP-a), a koja se na temelju odredbe čl. 53. st. 4. u svezi s odredbom čl. 36. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a ("Narodne novine", broj 57/11) i odredbom čl. 102. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a ("Narodne novine", broj 25/13) primjenjuje na ovaj spor, samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

Suprotno tvrdnji revidenta, osporena presuda sadrži pravilno sačinjeno obrazloženje (prema odredbi čl. 375. st. 1. ZPP-a) i razloge koji je pravno relevantno opravdavaju i iz kojih se može ispitati, one koji nisu ni nejasni niti proturječni, pa ta presuda, kojom je drugostupanjski sud odgovorio na sve žalbene navode relevantne za odluku o predmetu spora, nema nedostataka na koje se tužitelj poziva (iz odredaba čl. 354. st. 1. i st. 2. toč. 11. ZPP-a).

Navodi revidenta:

- da iz provedenih dokaza nije bilo osnove zaključiti da su stranke prijepornog ugovora o gradnji broda-barke ikada htjele raskinuti ugovor ili "poduzimali bilo kakve pravne radnje u navedenom smislu",

- da je pogrešno ocijenjeno i da je tuženik "krajem 1994. raskinuo ugovor nekakvom svojom, navodnom izjavom da više nije zainteresiran za ispunjenje ugovora" ali i da mu je prethodno "dao do znanja da mu ostavlja naknadni rok i da ima namjeru raskinuti predmetni ugovor",

- da je trebalo prihvatiti da je svoje obveze iz ugovora ispunjavao i 1998.,

u biti su samo prigovori činjenične naravi - kojima revident iznosi svoju ocjenu provedenih dokaza, različitu od ocjene na kojoj je osporena odluka zasnovana, te kojima sugerira prihvatiti činjenično utvrđenje koje on nalazi istinitim, a kako se drugostupanjska presuda ne može pobijati pozivom na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje (argument iz odredaba čl. 385. ZPP-a), ti se navodi ne mogu uzeti u razmatranje u ovome stupnju postupka.

Za prihvatiti je kod toga da sudovi imaju ovlast ocjenjivati provedene dokaze - i ovlast odlučivanja o dokazima koje će provesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica (čl. 220. st. 2. ZPP-a), pa (da) postupanjem prema toj ovlasti, odnosno time što revident ocjenom dokaza nije zadovoljan i smatra da je već i iz provedenih dokaza istinitim valjalo prihvatiti samo ono što on tvrdi i njegovo tumačenje istinitog (u svezi sadržaja odnosa s tuženikom, sve glede raskida ugovora), drugostupanjski sud nije povrijedio niti jedno pravo revidenta,

Nije ostvaren niti revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

Pogrešna primjena materijalnog prava postoji kada sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kad takvu odredbu nije pravilno primijenio (čl. 356. ZPP-a).

U revizijskom stupnju nije sporno: da su 4. svibnja 1987. stranke sklopile ugovor o gradnji barke (dužine 11,50 metara, širine 2,70 metara i visine 1,70 metara), za cijenu od 900.000.000 tadašnjih dinara - s time da je za ispunjenje obveze gradnje "tuženik primio akontaciju od 400.000.000 s.d."; da je u ugovoru naznačen "dogovoreni rok izgradnje 11. mjesec 1992."; da ugovor nije ispunjen - te da je zbog neispunjenja raskinut. Sporan je dan raskida ugovora, a s time i je li nastupila zastara potraživanja tužitelja da mu se vrati ono što je dao za ispunjenje ugovora i isplati naknada "na ime korištenja opreme-stvari koje je tužitelj predao tuženiku".

U postupku koji je prethodio ovome (a polazeći od toga da je drugostupanjska presuda donesena povodom pravnog lijeka podnesenog protiv prvostupanjske presude - s kojom, a obzirom da može postojati jedino slijedom odluke suda prvog stupnja, čini određeno pravno jedinstvo - pa i u dijelu u kojemu se temelji na činjenicama na kojima se temelji i prvostupanjska presuda) utvrđeno je:

- da je navedeni ugovor (kojim je tužitelj naručio gradnju barke) "usmenim dogovorom stranaka mijenjan i dopunjavan 1992.": "stranke su si međusobno dodjeljivale daljnji rok za ispunjenje obveze" a tužitelj je preuzeo obvezu da u naknadno danom mu roku ("prolongiranom") "na ime ugovorene cijene broda isporuči metalne dijelove za opremu navedenog broda i broda tuženika (koji se gradio istovremeno)",

- da je tuženik "svoj dio obveze ispunio do visokog stupnja dovršenosti već 1993." ali tužitelj nije isporučio opremu za naručeni brod i brod tuženika i (time) "u značajnom dijelu" ispunio svoju obvezu - pa je tijekom 1994. tuženik započeo opremanje svog broda neovisno o tužitelju te obavijestio "tužitelja da više ne mora isporučivati dijelove za njegov brod",

- da se nakon što je tuženik svoj brod dovršio 1994., kada je bio dovršen i brod naručen po tužitelju - "kojeg je također trebalo opremiti s metalnim djelovima koje tužitelj nije isporučio", ugovor (u sadržaju postignutom 1992.) više nije niti mogao ispuniti (tuženik je 1995. brod "porinuo u more"): "svrha ugovora o izgradnji barke od 1987.g. (izmijenjenog 1992.g.) više se nije mogla ostvariti niti je on više odgovarao očekivanjima ugovornih strana",

- da je time navedeni ugovor o gradnji broda raskinut krivnjom tužitelja "najkasnije 31. prosinca 1994.", kada je bilo izvjesno da tužitelj neće niti u "prolongiranom" roku ispuniti svoju ugovorom preuzetu obvezu i dostaviti "odgovarajuće metalne dijelove" broda - iako je tuženik svoju ugovornu obvezu ispunio "u pretežnom dijelu" i bio "spreman ispuniti u cijelosti",

- da niti tužitelj nije smatrao da nakon toga (od 31. prosinca 1994.) ugovor egzistira: i njegov je stav bio da je "ugovor zbog neizvršenja niti u naknadnom razumnom roku raskinut",

- da je predmetnu tužbu za ostvarenje prijepornog potraživanja (ispunjenje kojeg je mogao tražiti već 1995.) tužitelj podnio tek 2003.

Na temelju takvih činjeničnih utvrđenja drugostupanjski sud je sada prijeporni zahtjev tužitelja ocijenio neosnovanim i (potvrđivanjem prvostupanjske presude) odbio uz osnovno i odlučno shvaćanje da je potraživanje njime istaknuto zastarjelo.

Shvaćanje drugostupanjskog suda je pravilno.

Pitanje raskida ugovora zbog neispunjenja uređeno je Zakonom o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 107/95, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01 - dalje: ZOO-a ), koji se ovdje primjenjuje na temelju odredbe čl. 1163. st. 1. ZOO-a ("Narodne novine", broj 35/05 i 41/08), i to:

- odredbom čl. 124., prema kojoj: „U dvostranim ugovorima, kad jedna strana ne ispuni svoju obvezu, druga strana može, ako nije što drugo određeno, zahtijevati ispunjenje obveza ili, pod uvjetima predviđenim u idućim članovima raskinuti ugovor prostom izjavom, ako raskid ugovora ne nastupa po samom zakonu, a u svakom slučaju ima pravo na naknadu štete“,

- odredbama čl. 125., kojima je propisano: (stavak 1.) „Kad ispunjenje obveze u određenom roku predstavlja bitan sastojak ugovora, pa dužnik ne ispuni obvezu u tom roku, ugovor se raskida po samom zakonu“, (stavak 2.) „Ali, vjerovnik može održati ugovor na snazi ako nakon isteka roka, bez odgađanja, obavijesti dužnika da zahtijeva ispunjenje ugovora“, (stavak 3.) „Kad je vjerovnik zahtijevao ispunjenje, pa ga nije dobio u razumnom roku, može izjaviti da raskida ugovor“,

- odredbama čl. 126., kojima je propisano: (stavak 1.) „Kad ispunjenje obveze u određenom roku nije bitni sastojak ugovora, dužnik zadržava pravo da i nakon isteka roka ispuni svoju obvezu, a vjerovnik da zahtijeva njezino ispunjenje“, (stavak 2.) „Ali, ako vjerovnik želi raskinuti ugovor, mora ostaviti dužniku primjeren naknadni rok za ispunjenje“, (stavak 3.) „Ako dužnik ne ispuni obvezu u naknadnom roku, nastupaju iste posljedice kao i u slučaju kad je rok bitni sastojak ugovora“.

Kod dvostranih ugovora, kakav je i prijeporni (o gradnji barke), vrijedi (prema odredbi čl. 122. ZOO-a) pravilo istovremenog ispunjenja prema kojemu „nijedna strana nije dužna ispuniti svoju obvezu ako druga strana ne ispuni ili nije spremna istovremeno ispuniti svoju obvezu, izuzev ako je što drugo ugovoreno ili zakonom određeno, ili ako što drugo proistječe iz prirode posla“.

Obzirom da je ovdje riječ upravo o slučaju u kojemu ispunjenje obveze tužitelja u određenom roku nije ugovoreno kao bitan sastojak ugovora (kada bi ugovoreni rok imao za ugovor karakter raskidajuće klauzule) - i revizijski sud je shvaćanja (kao i drugostupanjski) da je tuženik imao pravo (u smislu odredbe čl. 126. st. 2. ZOO-a) zahtijevati od tužitelja ispunjenje ugovorene obveze u „naknadnom roku za ispunjenje“- što je i učinio. Kako tužitelj ni u naknadno odobrenom roku nije ispunio ono na što se ugovorom obvezao, sve iako je tuženik nastojao ugovor održati na snazi i bio spreman ispuniti ga - pa ga je u pretežitom i ispunio, pravilno je za zaključiti (kao i u osporenoj presudi) da je u okolnostima konkretnog slučaja prijeporni ugovor raskinut - istekom i tog naknadnog roka kojeg je tuženik dao tužitelju za ispunjenje obveze, kada je (uostalom) postalo i izvjesno da tužitelj neće ispuniti svoju obvezu i da je više niti ne može ispuniti.

Nadalje, tužitelj prijeporni zahtjev nije postavio na ispunjenje ugovorne obveze niti na naknadu štete zbog neispunjenja ugovorne obveze - već ga temelji na učincima utvrđenog raskida ugovora iz odredaba čl. 132. ZOO-a, prema kojima: (stavak 1.) „Raskidom ugovora obje strane su oslobođene svojih obveza, izuzev obveze na naknadu eventualne štete.“, (stavak 2.) „Ako je jedna strana izvršila ugovor potpuno ili djelomično, ima pravo da joj se vrati ono što je dala.“.

U svezi s prethodno navedenim, polazeći od onog što u revizijskom stupnju i nije sporno - da je prijeporni ugovor (u smislu izloženih odredaba ZOO-a) raskinut, ali i od činjeničnog utvrđenja (koje revizijski sud nema ovlasti preispitivati: u smislu odredaba čl. 385. ZPP-a, a sve obzirom da utvrđenje trenutka raskida ugovora predstavlja samo činjenično pitanje) da je do toga raskida došlo najkasnije 31. prosinca 1994., a obzirom da potraživanje koje se ovdje nastoji ostvariti nije potraživanje koje tužitelj temelji na ugovoru sklopljenom 4. svibnja 1987. - već potraživanje (kako ga je tužitelj kvalificirao i drugostupanjski sud prihvatio) nastalo na temelju raskida toga ugovora i prava zahtijevati vraćanje danog po sklopljenom i konačno raskinutom ugovoru i naknadu koristi koju je tuženik ostvario korištenjem stvari tužitelja, valja prihvatiti:

- da to potraživanje (ako već je takvo) može zastarjeti samo u općem zastarnom roku od pet godina iz odredbe čl. 371. ZOO-a računajući od dana kada je nastalo (u smislu odredbe čl. 361. st. 1. ZOO-a, prema kojoj zastarijevanje počinje teći prvog dana poslije dana kada je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano), sve imajući na umu da zastarijevanje tražbine ne može početi teći prije nego je vjerovnik imao pravo (dakle: mogao) zahtijevati njezino ispunjenje (ili ovdje: prije nego je ugovor raskinut),

- da je ono, tako shvaćeno, do utuženja (2003.) zastarjelo.

Navodom iz revizije - da ovakvom presudom "tuženiku pripada-ostaje sve (i vrijednost njegovih obveza i vrijednost tužiteljevih obveza, odnosno isplaćeni novčani iznosi"") - revident ne može ostvariti povoljniju poziciju: osporena presuda je rezultat ocjene sadržaja njegovog ponašanja ili propusta i odnosa s tuženikom te odabira zaštite i trenutka zaštite njegovih prava (za koja drži da su povrijeđena), pa ako u tome nije ostvario sve ono što je htio i na što je moguće i imao pravo, to nije rezultat ostvarenja nekog revizijskog razloga - a zbog kojeg bi njegovom zahtjevu trebalo udovoljiti.

Stoga, a kako je i osporena presuda utemeljena na takvome shvaćanju - pa ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, to je reviziju tužitelja valjalo odbiti kao neosnovanu (na temelju odredbe čl. 393. ZPP-a).

Tuženiku nije dosuđena naknada troška odgovora na reviziju jer isti nije bio potreban za vođenje ovoga postupka (čl. 155. st. 1. ZPP-a).

Zagreb, 21. ožujka 2017.

Predsjednica vijeća:

Katarina Buljan, v.r.