Rev-724/1992-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 724/1992-2

P R E S U D A

U IME REPUBLIKE HRVATSKE!

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Djordja Bjegovića kao predsjednika vijeća, te Stanislava Plazonića, Radomire Felicijan-Maoduš, Stanka Jesenkovića i Borisa Guttmanna, kao članova vijeća u gradjansko-pravnoj stvari tužitelja Poduzeće T. iz P., kojeg zastupa pun. P. B., odvjetnik iz Lj., protiv tužene D. S.-A. iz T., koju zastupa pun. B. Š., odvjetnik iz P., radi isplate, rješavajući reviziju tužitelja, protiv pravomoćne presude Okružnog suda u Splitu od 22. studenog 1991. br. Gž-2525/91, kojom je potvrdjena presuda Općinskog suda u Pločama od 6. ožujka 1991. br. P-7/91, u sjednici, održanoj dana 28. svibnja 1992,

p r e s u d i o j e:

Odbija se revizija kao neosnovana.

Obrazloženje

Drugostepenom presudom odbijena je žalba tužitelja i potvrdjena prvostepena presuda kojom je odbijen tužbeni zahtjev za isplatu 100.000 dinara (sada hrvatskih dinara) s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom i kojom je naloženo tužitelju da tuženoj nadoknadi parnični trošak u dosudjenom iznosu.

Protiv drugostepene presude reviziju je izjavio tužitelj zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava, predloživši da ovaj sud prihvaćanjem revizije ukine obje nižestepene presude i predmet vrati nadležnom sudu na ponovni postupak i odluku.

Odgovor na reviziju nije podnesen, niti se Javni tužilac Hrvatske izjasnio o reviziji.

Revizija nije osnovana.

Nije ostvaren revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka zato, jer ne postoji bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 10. Zakona o parničnom postupku koji je zakon, temeljem čl. 1. Zakona o preuzimanju Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", br. 53/91), preuzet kao zakon Republike Hrvatske (dalje: ZPP), na koju povredu revizijski sud pazi po službenoj dužnosti (čl. 386. ZPP), i jer revident i ne obrazlaže koja je bitna povreda odredaba parničnog postupka učinjena zbog koje se, prema odredbama iz čl. 385. st. 1. toč. 1. i 2. ZPP, može izjaviti revizija.

Nije ostvaren ni revizijski razlog pogrešne primjene prava.

Revident neosnovano ukazuje da su nižestepeni sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo kada su odbili tužbeni zahtjev zbog zastarjelosti utuženog potraživanja jer da tužena nije istakla prigovor zastare.

To zato jer iz spisa proizlazi da je tužena u odgovoru na tužbu danom na ročištu za glavnu raspravu od 6. III 1991. izjavila da je u konkretnom slučaju došlo do zastare potraživanja (list 2) i jer iz utvrdjenja sudova proizlazi da je utuženo potraživanje dospjelo od 10. XII 1983., da je tužba podnijeta 29. XII 1990. i da je u ovom slučaju od dana dospjelosti navedenog potraživanja do podnošenja tužbe protekao opći zastarni 5 godina propisan u čl. 371. Zakona o obveznim odnosima koji je, temeljem čl. 1. Zakona o preuzimanju Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", br. 53/91), preuzet kao zakon Republike Hrvatske (dalje: Z00).

Pravilno je pravno shvaćanje nižestepenih sudova da je pravni osnov navedenog tužbenog zahtjeva stjecanje bez osnova (sada čl. 20a Zakona o izmjeni i dopuni Zakona o preuzimanju Z00 -"Narodne novine", br. 73/91) i da se na utuženo potraživanje glede roka zastarjelosti ima primijeniti navedeni zastarni rok od pet godina.

Zbog iznijetog odlučeno je kao u izreci temeljem odredbe čl. 393. ZPP.

U Zagrebu, 28. svibnja 1992.

Predsjednik vijeća:

Djordje Bjegović, v. r.