Revt-319/2010-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

Broj: Revt 319/10-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan, predsjednice vijeća, Gordane Matasić-Špoljarić, članice vijeća, Viktorije Lovrić, članice vijeća, Branka Medančića, člana vijeća i Marine Paulić, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice u pravnoj stvari tužitelja K. d.d., K. (pravni slijednik K. p. d.d., K.), protiv tuženika E. v. d.o.o., Z., kojeg zastupaju odvjetnici Odvjetničkog društva B. & Ć. j.t.d., V., radi isplate iznosa 1.800.000,00 kn, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-5415/06-6 od 15. lipnja 2010. kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-4029/04 od 9. lipnja 2006. u sjednici održanoj dana 7. svibnja 2013.,

p r e s u d i o j e :

Revizija tuženika odbija se kao neosnovana.

Obrazloženje

Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-5415/06-6 od 15. lipnja 2010. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-4029/04 od 9. lipnja 2006. kojom je naloženo tuženiku platiti tužitelju iznos 1.800.000,00 kn sa zateznom kamatom koja na taj iznos teče od 25. studenog 2002. do isplate i na naknadu tužitelju parničnog troška u iznosu 9.260,00 kn.

Protiv drugostupanjske presude tuženik je podnio reviziju pozivom na odredbu čl. 385. st. 1. toč. 1.-3. i st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08 i 123/08 – dalje: ZPP). Predlaže da Vrhovni sud Republike Hrvatske rješenjem ukine nižestupanjske presude i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, podredno, da preinači drugostupanjsku presudu na način da odbije tužbeni zahtjev.

Odgovor na reviziju nije podnesen.

Revizija nije osnovana.

Prema odredbi čl. 392.a ZPP u povodu revizije iz čl. 382. st. 1. ZPP Vrhovni sud Republike Hrvatske ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji, pazeći po službenoj dužnosti na pogrešnu primjenu materijalnog prava i bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 8. ZPP.

Postupajući u smislu prethodno citirane odredbe Vrhovni sud Republike Hrvatske nije našao da bi u konkretnom slučaju bila počinjenja bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 8. ZPP, a na koju pazi po službenoj dužnosti.

U odnosu na prigovore bitne povrede odredaba parničnog postupka treba reći, da osim što se revident u reviziji poziva na odredbe zbog kojih podnosi reviziju, u odnosu na navedene bitne povrede odredaba parničnog postupka ne navodi određeno u čemu bi se one sastojale, pa takve neobrazložene revizijske navode ovaj sud nije mogao uzeti u razmatranje.

Predmet spora je zahtjev tužitelja na isplatu iznosa 1.800.000,00 kn na temelju stjecanja bez osnove tog iznosa na strani tuženika.

U postupku koji je prethodio reviziji utvrđeno je:

- da su 5. studenog 2002. tužitelj K. p. d.d. K. i H. b. d.d. sa sjedištem u Z., … sklopili ugovor o dugoročnom kreditu broj … za iznos kredita 4.000.000,00 kn,

- da su Ugovorom o asignaciji od 6. studenog 2002. zaključenim između tužitelja kao asignanta-uputitelja, H. b. d.d. Z. kao asignata-upućenika i tuženika kao asignatara-primatelja tuženiku dana 25. studenog 2002. doznačena sredstva u iznosu 1.800.000,00 kn,

- da navedeni iznos i predmetnu uplatu tuženik tijekom postupka nije osporavao,

- da je navedeni iznos uplaćen na ime predujma za materijal,

- da tuženik nije tužitelju ispunio protučinidbu, odnosno isporučio neku robu ili repromaterijal.

Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja nižestupanjski sudovi zaključuju da je uslijed ponašanja tuženika jedan dio imovine tužitelja prešao u njegovu imovinu, pa ocijenivši da taj prijelaz nema osnove u pravnom poslu naloženo tuženiku vraćanje onoga što je stekao bez osnove na temelju odredbe čl. 210. i 214. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine“ broj 53/91, 73/91, 3/94 i 7/96 – dalje: ZOO).

Prema odredbi čl. 210. st. 1. ZOO kada dio imovine jedne osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u pravnom poslu ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti tu imovinu, a prema odredbi iz st. 3. istog članka obveza vraćanja imovine nastaje i kada se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili je kasnije otpala.

Iz naprijed navedenih utvrđenja proizlazi da se pravna osnova nije ostvarila a da je jedan dio imovine tužitelja prešao u imovinu tuženika, i taj prijelaz nema osnove u pravnom poslu. Tuženik je znao da mu ne pripada ono što je dobio od tužitelja, niti je izvršio bilo kakvu protučinidbu.

Dakle, sudovi su pravilno primijenili materijalno pravo kada su zaključili da tužitelju pripada pravo na povrat navedenih plaćenih sredstava na temelju odredbe čl. 210. i 214. ZOO. Osporavajući pravilnost i zakonitost pobijane presude tuženik se poziva na odredbu čl. 1065. ZOO i na tvrdnju da navedenom uplatom od strane H. b. d.d. u korist tuženika nije došlo do umanjenja imovine tužitelja jer tužitelj nije bio vlasnik sredstava koja su uplaćena tuženiku već je vlasnik istih H. b. d.d. koja je izvršila uplatu sa svog računa, i ta sredstva ostaju vlasništvo banke dok ih korisnik kredita tek koristi uz naknadu.

Prema odredbi čl. 1065. ZOO ugovorom o kreditu banka se obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorenu kamatu i dobiveni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno. Dakle, kod ugovora o kreditu radi se o poslovnom odnosu u kojem banka prepušta u vlasništvo drugome (korisniku kredita) određena sredstva koja joj stoje na raspolaganju za određeno vrijeme i s pravom na kasniji povrat uz određenu odštetu (vraćanje ne samo glavnice nego i kamata), pa pojam „staviti na raspolaganje“ treba tumačiti u ekonomskom a ne pravnom smislu.

Stoga se ne može prihvatiti tvrdnja tuženika da sredstva kredita i ostaju vlasništvo banke, a da se korisnik tek koristi uz naknadu, pa time niti tvrdnja da se imovina tužitelja nije povećala za odobreni iznos kredita odnosno da se nije mogla niti smanjiti za utuženi dosuđeni iznos.

S obzirom na izloženo, nije ostvaren revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

Zbog svega navedenog odlučeno je kao u izreci na temelju odredbe čl. 393. ZPP.

U Zagrebu, 7. svibnja 2013.

Predsjednica vijeća:

Katarina Buljan, v.r.