P-16/2008-22 · Županijski sud u Rijeci

Poslovni broj: P-16/08-22

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca, Dragana Katića, kao predsjednika vijeća, te Ivanke Maričić Orešković i Helene Vlahov Kozomara, kao članova vijeća, uz sudjelovanje zapisničara Renate Šmit, postupajući po tužbi tužitelja: 1. S. N. i 2. S. M., oboje iz R., protiv tuženika Ministarstva pravosuđa, Uprave za građansko pravo, Z., uz sudjelovanje zainteresiranih osoba: 1. M. C. & C. d.o.o. iz Z., zastupanog po punomoćniku M. B., odvjetniku iz Odvjetničkog društva B., D. i p., iz Z., te 2. K. P. d.o.o. iz S., zastupanog po punomoćniku K. Ć., odvjetniku iz Z., radi poništenja rješenja Ministarstva pravosuđa, Uprave za građansko pravo od 26. ožujka 2008. godine, Klasa: UP/II-943/04/06-01/412, ur.broj: 514- 03-07/4-08-2, nakon rasprave održane dana 23. listopada 2009. godine, na temelju članka 43. stavak 2. Zakona o upravnim sporovima ("Narodne novine", broj 53/91, 9/92 i 77/92, u nastavku: ZUSp), u svezi s člankom 42.a Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o izvlaštenju ("Narodne novine", broj 114/01, u nastavku teksta: ZIDZOI), dana 27. listopada 2009. godine,

p r e s u d i o j e:

Odbija se tužba kao neosnovana.

Svaka stranka podmiruje svoje troškove.

Obrazloženje

Pravodobno podnesenom tužbom (17. lipnja 2008. godine) tužitelj pobija uvodno naznačeno drugostupanjsko rješenje kojim je odbijena žalba tužitelja i potvrđeno prvostupanjsko rješenje od 07. rujna 2006. godine, klasa: UP/I-943-04/04-01/4 KS/FB, ur.broj: 2170-77-03-06-19, doneseno povodom zahtjeva tužitelja za poništenje pravomoćnog rješenja Uprave za imovinskopravne poslove Općinskog komiteta za urbanizam, izgradnju i komunalno stambene poslove Općine R., br. O3/a-9114/1-1982-Up.I., od 23. kolovoza 1982. godine, u dijelu u kojem se za korist P.-a za izgradnju privrednih zona R., poradi izgradnje

Č.,

kamionskog terminala, eksproprirane nekretnine upisane u zk.ul.br. 242 k.o. C. zemljišnoknjižnog suvlasništva M. T. V. iz C. za dio od 216/4320 nekretnine k.č.br. 713/2, 713/6 i 713/7, u izvanknjižnom stvarnom vlasništvu A. Š., kao i pravomoćnog dopunskog rješenja istog tijela br. O3/3-15806-1984-Up.I., od 28. prosinca 1984. godine, u dijelu u kojem je u korist istog korisnika i u istu svrhu eksproprirana nekretnina k.č.br. 713/9 upisana u zk.ul.br. 242 k.o. C. Č., zk. vlasništvo T. M. V. iz C. za dio od 226/4320, u izvanknjjižnom stvarnom vlasništvu A. Š. za 2/3 dijela, na način da je navedeni zahtjev tužitelja odbijen kao neosnovan.

U tužbi tužitelji ističu da se iz razloga navedenih u članku 10. stavak 1. i 3. ZUS-a. Smatraju da se pobijana drugostupanjska odluka, jer ne sadrži niti jedan jedini razlog za odbijanje žalbe, ne može ispitati. Navode da je njihov zahtjev podnesen još dana 04. travnja 2004. godine, s tim da je rok za donošenje i dostavljanje rješenja u prvostupanjskom postupku određen člankom 219. Zakona o općem upravnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91 i 103/96, u nastavku teksta: ZUP) odnosno 30 dana, a iznimno dva mjeseca, međutim, da je pobijano rješenje doneseno tek 07. rujna 2006. godine.

Upravo navedena povreda da je imala izuzetan utjecaj na (ne) zakonitost pobijanog rješenja budući da je takvim jednostranim produžetkom navedenog roka za više od dvije godine prvostupanjsko tijelo neovlašteno i nezakonito primijenilo zakon koji do dana kada je trebala biti donesena odluka u predmetu, tj. do 04. 05. 2004. godine, nije postojao. To je zato jer da je odredba članka 15. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o izvlaštenju u primjeni tek od 05. srpnja 2006. godine. Stoga, smatraju da se primjena rečene zakonske odredbe ukazuje kao gruba i teška povreda ZUP-a.

Osim toga, navode da upravo tijelo nije utvrđivalo niti jednu odlučnu činjenicu tako da se i zbog toga navedena zakonska odredba nije mogla primijeniti. Naime, ističu da se u obrazloženju pobijanih rješenja uopće ne utvrđuje odlučna činjenica iz članka 31. ZOI, tj. da li je nekretnina privedena namjeni ili nije, s tim da notorna činjenica kako niti nakon 20 godina terminal nije izgrađen. Drugi dio ispitnog postupka – da li je treća osoba na temelju valjane pravne osnove stekla pravo vlasništva da nije niti ispitivan, a niti je u tom pravcu bilo što utvrđeno.

U postupku da se pojavljuje i TD I. z. d.o.o. kojoj da je 25. srpnja 2006. godine naloženo dostaviti dokaz da je pravni sljednik P.-a (korisnika izvlaštenja), no da tog dokaza nema. Stoga smatraju da je pitanje valjanih pravnih osnova ostalo neutvrđeno jer da spisu ne prileži nikakav ugovor P.-a i trećih. Istina, u spisu da postoji ugovor TD A. d.d. i zainteresirane osobe, međutim, da je korisnik izvlaštenja P. za izgradnju zona, a da on nije zaključio niti jedan ugovor. Upućuju na raskidni uvjet iz ugovora Općine R. i TD „A.“ koji da je morao sagraditi terminal u roku od 3 godine, u protivnom da se ugovor smatra raskinutim.

Završno, ističu da je u konkretnom slučaju opći interes prestao te da ne postoji niti svrha izvlaštenja, slijedom čega da je rješenje o izvlaštenju apsolutno ništavo. Smatraju da su povrede zakona, odnosno i samih temeljnih načela ZUP-a brojne.

Predlažu poništenje prvo i drugostupanjskog rješenja, kao i da se rješenje Općine R. iz 1982. te dopunsko rješenje istog tijela iz 1984. godine utvrde odnosno proglase ništavima, ili da se predmet vrati prvostupanjskom tijelu na ponovni postupak.

U odgovoru na tužbu (podnesak od 16. rujna 2008. godine – list 18. spisa) tužena stranka ističe da se poziva na razloge iznijete u obrazloženju pobijanog rješenja i predlaže da se tužba odbije.

Zainteresirana se osoba, u podnesku od 02. lipnja 2009. godine (podnesak na listu 26 do 45 spisa – s prilozima) protivila tužbi ističući da je stekla pravo vlasništva na č.zem. 718/1 i 718/2 temeljem valjane pravne osnove i pravomoćne uknjižbe i to prije podnesenog zahtjeva za poništenje rješenja o eksproprijaciji, a na osnovi rješenja o dosudi – zaključka St-99/99, od 25. travnja 2001. godine te kupoprodajnog ugovora s društvom A. u stečaju od 10. travnja 2001. godine. Nekretnine iz rješenja o eksproprijaciji da su poništene i pripojene novonastaloj (nekadašnjoj) č.zem. 718 u površini od 70.000 m2, na osnovi prijavnog lista iz 1982. godine. Nakon toga da se ta matična nekretnina do danas u više navrata cijepala. Nakon uknjižbe prava vlasništva na č.zem 718/1 i 718/2 zainteresirana osoba da je provela novu parcelaciju tako da je nastala današnja 718/1 i 718/9, a sve sukladno detaljnom planu uređenja. Nakon parcelacije zainteresirana osoba da je na č.zem. izgradila veleprodajni centar sukladno pribavljenoj lokacijskoj, građevnoj i uporabnoj dozvoli, a č.zem 718/9 da je prodala današnjem društvu K. p. d.o.o. na takav način da su imenovana društva stekla pravo vlasništva prije pokretanja ovog postupka. Te nekretnine da samo neznatnim dijelom odgovaraju nekadašnjim nekretninama koje su obuhvaćene osporenim rješenjem o eksproprijaciji. Smatraju da nema mogućnosti za poništenje rješenja o eksproprijaciji u slučaju kada se radi o čestici koja je sada u sastavu formirane građevne parcele. Slijedom toga, kako prema važećem detaljnom planu nije moguće uspostavljati bilo kakvo katastarsko i zemljišnoknjižno stanje kako je postojalo u trenutku donošenja osporenog rješenja o eksproprijaciji, te pored činjenice da su predmetne čestice zemlje poništene i ušle u sastav građevinskih parcela određenih detaljnim planom, među kojima je i č.zem 718/1 koja odgovara zk. čestici 8590 k.o. C. Č., a koja da je izgrađena i privedena namjeni veletrgovačkog centra, smatra da tužba nije osnovana, stoga predlaže njezino odbijanje.

Druga zainteresirana osoba pridružila se istaknutim navodima.

U postupku je izvršen uvid u cjelokupan spis uvodno naznačenog upravnog predmeta na koji se odnosi ovaj spor te je izveden dokaz uvidom u ugovor o korištenju građevinskog zemljišta u društvenom vlasništvu od 18. veljače 1989. godine, rješenje o dodjeli na korištenje građevinskog zemljišta, od 12. siječnja 1989. godine, građevnu dozvolu od 15. srpnja 2003. godine, izmjenu i dopunu građevne dozvole od 13. studenog 2003. godine, uporabnu dozvolu od 05. siječnja 2007. godine s potvrdom o pravomoćnosti, uvjerenje Državne geodetske uprave, Područnog ureda za katastar R., Odjela za katastar nekretnina od 02. lipnja 2008. godine te presliku – izvadak iz presude Upravnog suda Republike Hrvatske, od 03. lipnja 1996. godine, posl.br. Us-4521/95, s tim da je dana 04. lipnja i 23. listopada 2009. godine pred nadležnim sudom održana ročišta i zaključena rasprava.

Tužba nije osnovana.

Neosnovano tužitelji navode da se pobijano rješenje ne može ispitati jer je izreka pobijanog rješenja jasna i neproturječna, a takvi su i razlozi o odlučnim činjenicama, slijedom čega pobijano rješenje nema nedostataka koji bi onemogućavali njegovo ispitivanje.

Ovaj sud ne nalazi da bi postupanjem prvostupanjskog tijela i protekom vremenskog tijeka od podnošenja zahtjeva za poništenje pravomoćnog rješenja o eksproprijaciji pa do donošenja rješenja prvostupanjskog tijela bio grubo i na štetu tužitelja povrijeđen zakon. To je zato jer se rok iz članka 218. ZUP-a, odnosi samo na one slučajeve kada prije donošenja rješenja nije potrebno provoditi poseban ispitni postupak, što u ovom predmetu, s obzirom na sve činjenice koje je bilo potrebno ispitivati te utvrđivati, nije slučaj.

Donoseći pobijano rješenje tuženo drugostupanjsko tijelo, postupajući po žalbi tužitelja, odbija kao neosnovanu žalbu izjavljenu protiv rješenja Ureda državne uprave u Primorsko-goranskoj županiji, Službe za prostorno uređenje, zaštitu okoliša, graditeljstvo i imovinskopravne poslove od 07. rujna 2006. godine, klasa: UP/I-943-04/04-01/4, KS/FB, ur.broj: 2170-77-03-06-19.

Pobijanim prvostupanjskim rješenjem u točki 1. izreke odbijen je zahtjev tužitelja za poništenje pravomoćnog rješenja Uprave za imovinskopravne poslove Općinskog komiteta za urbanizam, izgradnju i komunalno stambene poslove Općine R., br. O3/a-9114/1-1982-Up.I., od 23. kolovoza 1982. godine, u dijelu u kojem se za korist Poslovne interesne zajednice za izgradnju privrednih zona R., poradi izgradnje kamionskog terminala, eksproprirane nekretnine upisane u zk.ul. br. 242 k.o. C. Č., zemljišnoknjižnog suvlasništva M. T. V. iz C. za dio od 216/4320 nekretnine k.č.br. 713/2, 713/6 i 713/7, u izvanknjižnom stvarnom vlasništvu A. Š., te pravomoćnog dopunskog rješenja istog tijela br. O3/3-15806-1984-Up.I., od 28. prosinca 1984. godine, u dijelu u kojem je u korist istog korisnika i u istu svrhu eksproprirana nekretnina k.č.br. 713/9 upisana u zk.ul.br. 242 k.o. C. Č., zk. vlasništvo tome M. V. iz C. za dio od 226/4320, u izvanknjižnom stvarnom vlasništvu A. Š. za 2/3 dijela, na način da je navedeni zahtjev tužitelja odbijen kao neosnovan. Točkom 2. izreke tog rješenja odbačen je zahtjev tužitelja za poništenje prije naznačenih pravomoćnih rješenja u dijelu koji se odnosi na nekretninu k.č.br. 713/9 upisanu u zk.ul. 242 k.o. C. Č. zemljišnoknjižno suvlasništvo M. T. V. iz C. u 216/4320 dijela, a stvarno vlasništvo V. rođ. Š. D. u 1/3 dijela.

Iz spisa upravnog tijela proizlazi da su predlagatelji iz tog postupka, a sadašnji tužitelji, oporučni nasljednici iza pok. A. Š. (rješenje o nasljeđivanju Općinskog suda u Rijeci, posl.br. O-147/95, od 07. listopada 1996. godine).

U obrazloženju napadnutog drugostupanjskog rješenja u bitnome se utvrđuje da je vještačenjem utvrđeno kako je nekretnina č.z. 713/2 k.o. C. Č. cijepana na č.z. 713/2, 713/6 i 713/7, da je č.z. 713/2 u naravi suhozid te da ova nekretnina i danas postoji. Č.z. 713/6 u naravi da je bila travnjak s tim da je ova čestica poništena jer se jedan dio ove nekretnine pripojio novoj k.č.br. 718/1, a drugi dio te nekretnine novoj k.č.br. 718/9. Č.z. 713/7 da je poništena i pripojena k.č.br. 718/1. Utvrđeno je i da je k.č.br. 719/9 poništena i pripojena Također se utvrđuje (prema sadržaju zk. izvatka od 16. srpnja 2006.godine) da je na č.z. 781/1 u naravi poslovna zgrada, parkiralište, cesta itd., površine 46.573 m2 upisan vlasnik M. C.&C. d.o.o. Z., te da je na nekretnini č.z. 713/2 upisanoj u zk.ul. 3369 u naravi livada,kao i na z.č. 718/9 upisanoj u zk.ul. 3326, livada i neplodno, sve u k.o. C. Č., upisan vlasnik K. P. d.o.o. za trgovinu nekretninama i usluge Z..

Dakle, od svih nekretnina koje su bile predmetom eksproprijacije valja utvrditi da kao posebne parcele u vrijeme donošenja prvostupanjskog rješenja kao posebne zemljišnoknjižne čestice postoje zapravo samo slijedeće nekretnine: č.z. 713/2, 718/1 i 718/9, sve u k.o C. Č.. Prihvaćajući u cijelosti stav prvostupanjskog tijela i odbijajući žalbu tužitelja, drugostupanjsko upravno tijelo nalazi da se u konkretnom slučaju ima primijeniti odredba iz članka 15. stavka 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o izvlaštenju ("Narodne novine", broj 70/06, u nastavku teksta: ZIDZOI/06), naime. utvrđuje da su u međuvremenu treće osobe temeljem valjane pravne osnove stekle pravo vlasništva ekspropriranih nekretnina koje su im predane u posjed. Slijedom toga utvrđuje da je zahtjev tužitelja za poništenje pravomoćnog rješenja o eksproprijaciji neosnovan.

U pobijanom prvostupanjskom rješenju, primjenjujući rečenu pravnu normu, utvrđeno je da su predmetne nekretnine od trenutka eksproprijacije izgubile svoj prvobitni oblik i površinu, da su poništavane i cijepane te spajane s drugim parcelama, s tim da su se našle u pravnom prometu te su u zemljišnim knjigama, na snovi ugovora o prodaji nekretnina, upisane na vlasnike razna trgovačka društva, odnosno treće osobe, koje da su na temelju valjane pravne osnove stekle pravo vlasništva predmetnih nekretnina.

Protivno navodima u tužbi, pravilno je utvrđenje drugostupanjskog tijela da je napadnuto rješenje zakonito i pravilno jer niti ovaj sud nakon provedenog postupka ne nalazi da je u postupku pred upravnim tijelima pogrešno utvrđeno činjenično stanje ili da je pogrešno i na štetu tužitelja primijenjeno materijalno pravo.

Naime, iz utvrđenja u provedenom postupku proizlazi da je Trgovačko društvo A. d.d. u stečaju R., …., na osnovi dosude Trgovačkog suda u Rijeci, kao stečajnog suda (rješenje posl.br. St-99/99, od 19. ožujka 2001. godine), kupoprodajnim ugovorom od 10. travnja 2001. godine, kao prodavatelj, trgovačkom društvu M. C.&C. d.o.o. Z., …, kao kupcu, prodalo nekretnine k.č. 718/1 površine 65.797 m2 i k.č. 718/2 površine 4.203 m2, obje k.o. C. Č. (ukupne površine za boje nekretnine od 70.000 m2, odnosno 81,43/100 dijela nekadašnje čestice 718).

Potom je ugovorom o prodaji nekretnine od 20. listopada 2003. godine, trgovačko društvo M. C.&C. d.o.o. Z., nakon što je provedena parcelacija i od kupljenih nekretnina nastala sadašnja č.z. 718/1 i 718/9, prodalo č.z. 718/9 upisanu u zk.ul.br. 3291 k.o. C. Č. društvu I. d.o.o. iz Z., ….

Prema sadržaju tih pravnih poslova, ali i iz očitovanja stranaka tijekom upravnog i ovog postupka, uopće nije upitno da su navedene nekretnine predane u posjed naznačenim kupcima.

Prema stanju u zemljišnim knjigama k.č.br. 718/9 upisana u zk.ul. 3326 k.o C. Č., postala je zemljišnoknjižno vlasništvo tvrtke I. još 10. veljače 2004. godine (Z-1500/04), potom je ta tvrtka promijenila ime u K. P. d.o.o. za trgovinu nekretninama i usluge Z., … (Z- 3381/04). Istovjetni vlasnik upisan je na k.č.br. 713/2 upisane u zk.ul.br. 3369 k.o. C. Č. i to upisom od dana 21. srpnja 2004. godine, provedenog na osnovi kupoprodajnog ugovora d 28. lipnja 2004. godine (Z-9586/04). Eventualni nedostatak nekog d ugovora o prodaji trećim osobama u upravnom spisu, s obzirom na stanje zemljišne knjige i predmnjevu o istinitosti činjeničnog i pravnog stanja zemljišta iz članka 8. stavak 2. Zakona o zemljišnim knjigama ("NN", 68/98, 137/99, 114/01, 100/04, 107/07 i 152/08), nije okolnost koja bi mogla uspješno dovesti u sumnju činjenična utvrđenja pobijanog rješenja.

Prema tome, nema sumnje da su treće osobe stekle pravo vlasništva predmetnih nekretnina još prije nego li su tužitelji stavili zahtjev za poništenje predmetnih rješenja o eksproprijaciji (njihov zahtjev nije podnesen 04. travnja 2004. godine kako navode u tužbi već onog dana koji je naznačen u pobijanom prvostupanjskom rješenju, odnosno N. S. je navedeni zahtjev podnio 26. kolovoza 2004. godine, dok je M. S. zahtjev podnio 27. listopada 2004. godine).

Mjerodavno pravo iz članka 15. ZIZ ZOI/06, na koje se pravilno pozivaju upravna tijela, glasi:

„Postupci započeti do stupanja na snagu ovoga Zakona dovršit će se po odredbama Zakona o izvlaštenju ("Narodne novine", broj 9/94., 112/00. i 114/01.).

Iznimno od odredbe stavka 1. ovoga članka primijenit će se odredbe ovoga Zakona i neće se poništiti pravomoćno rješenje o eksproprijaciji, odnosno izvlaštenju:

- u slučaju ako je treća osoba na temelju valjane pravne osnove stekla pravo vlasništva eksproprirane, odnosno izvlaštene nekretnine odnosno ako joj je ta nekretnina na temelju valjane pravne osnove za stjecanje prava vlasništva predana u posjed;

- u slučaju ako je korisnik eksproprijacije odnosno izvlaštenja prije podnošenja zahtjeva prijašnjeg vlasnika za poništenje pravomoćnog rješenja o eksproprijaciji odnosno izvlaštenju priveo nekretninu drugoj namjeni od one za koju je eksproprirana odnosno izvlaštena ako je ta prenamjena u skladu s dokumentima prostornoga uređenja.“

Prema tome,kako su treće sobe u ovom slučaju nedvojbeno sklopile stvarnopravne poslove glede nekretnina koje su bile predmetom eksproprijacije, to valja utvrditi da su bez daljnjega zaštićene načelom povjerenja u potpunost i istinitost zemljišnoknjižnog stanja. Stoga, budući su ove osobe imale status poštenoga stjecatelja koji je postupao u dobroj vjeri i nije mogao znati što je prethodilo stjecanju stvarnog prava na predmetnim nekretninama, to je u ovom slučaju pravilno primijenjena iznimka iz članka 15. stavaka 2. ZIDZOI/06 slijedom čega je pobijano rješenje drugostupanjskog tijela zakonito i pravilno.

Ukoliko je primijenjena pravna norma iz članka 15. stavak 2. ZIDZOI/06 tada za odluku o zahtjevu za poništenje pravomoćnog rješenja o eksproprijaciji, protivno navodima u tužbi, više nije odlučna okolnost - da li su eksproprirane nekretnine u međuvremenu privedene svrsi za koju su izvlaštene.

U smislu navedenog, pravno nije osnovan te je sasvim bespredmetan stav tužitelja o sudbini zemljišta koje je dodijeljeno na korištenje RO A. R., odnosno o raskidu ugovora o korištenju građevinskog zemljišta u društvenom vlasništvu od 18. veljače 1989. godine, kao i tvrdnja da je rješenje o dodjeli na korištenje od 12. siječnja 1989. godine, zbog toga što u roku koji je određen tim rješenjem nije izgrađen objekt ili nisu izvedeni znatniji radovi, ništavo. Osim toga, pravo korištenja građevinskog zemljišta, protivno mišljenju tužitelja, nije prestajalo već samim time što nije izgrađen objekt ili nisu bili izvedeni znatniji radovi, naprotiv, u takvom je slučaju morao biti pokrenut poseban postupak iz članka 53. Zakona o građevinskom zemljištu ("NN", 48/48.-pročišćeni tekst, 16/90. i 53/90, u nastavku teksta: ZGZ) te doneseno rješenje kojim bi se utvrdio prestanak prava korištenja građevinskog zemljišta zbog toga što na tom zemljištu nije izgrađen objekt ili nisu izvedeni znatniji radovi. Kako u konkretnom slučaju takvog rješenja nema, odnosno kada do prestanka važenja ZGZ-a, dakle, do 2. siječnja 1997. godine, takav postupak neupitno nije pokrenut, odnosno kada u zemljišnim knjigama nije izvršena niti zabilježba otuđenja iz članka 90a. ZGZ-a, tada nema sumnje da se na nekretnine koje su u ovom slučaju bile predmetnom eksproprijacije i potom prodaje trećim osobama, ima primijeniti mjerodavna odredba iz članka 15. stavak 2. ZIDZO/06.

Pogrešni su pravni stavovi tužitelja u kojima se, s obzirom na osobu prodavatelja, osporava valjanost pravne osnove na temelju koje su treće osobe u ovom slučaju stekle pravo vlasništva ekspropriranih nekretnina, naime, za pravilnu primjenu odredbe iz članka 15. stavak 2. ZIDZOI/06, po mišljenju ovog suda, uopće nije odlučno tko je bio prodavatelj, tj. da li je to bio neposredni korisnik izvlaštenja ili pak novi stjecatelj koji je pravo vlasništva predmetne nekretnine stekao ok korisnika eksproprijacije.

Iako su tužbom napadali cjelokupno rješenje drugostupanjskog tijela, kojim je pobijano rješenje prvostupanjskog upravnog tijela potvrđeno u cijelosti, tužitelji u svojoj tužbi, a niti tijekom postupka pred sudom, nisu istaknuli određene razloge kojima bi potonje rješenje osporavali i u dijelu u kojem je njihov zahtjev odbačen (točka 2. izreke prvostupanjskog rješenja). U tom pravcu valja istaknuti da su utvrđenja prvostupanjskog tijela nedostatku aktivne legitimacije glede 1/3 suvlasništva pok. D. V. rođ. Š. činjenično i pravno utemeljena jer su tužitelji (koji nisu bili u rodu s ostaviteljem), zapravo oporučni nasljednici isključivo ostavitelja A. Š.. Tužitelji nisu dokazali niti dokazivali da bi oni bili nasljednici i pok. D. V. rođ. Š.. Zbog toga je pobijano rješenje i u tom dijelu (iako je zahtjev u slučaju nedostatka aktivne legitimacije trebao biti odbijen) zakonito i pravilno.

Završno, valja utvrditi da tužitelji u činjeničnom dijelu tužbe, osim opširnog nabrajanja povreda zakona i općenitog pozivanja na pravne norme, a prije svega na postupovnopravne institute, ne iznose određene razloge kojima bi osporavali zakonitost i pravilnost pobijanog rješenja, a kako takvih razloga, s obzirom da im je tijekom prvostupanjskog postupka sukladno zakonu omogućeno raspravljanje, ne nalazi niti ovaj sud to je utvrđeno da je napadnuto rješenje u cijelosti činjenično i pravno utemeljeno. Temeljem odredbe članka 61. ZUSp-a u svezi s člankom 42.b ZIDZOI-a svaka stranka podmiruje svoje troškove.

Kako u postupku pred ovim sudom nije ustanovljeno postojanja razloga zbog kojih bi se osporeni upravni akt mogao uspješno poništavati, to se utvrđuje da je tužba neosnovana, pa je primjenom članka 42.f ZIDZOI-a valjalo presuditi kao u izreci.

U Rijeci, 27. listopada 2009. godine

Predsjednik vijeća:

Dragan Katić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv odluke vijeća nije dopuštena žalba

Protiv odluke vijeća dopuštena je revizija

U postupku povodom izjavljene revizije na odgovarajući se način primjenjuju odredbe Zakona o parničnom postupku.