Revr-1252/2011-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revr 1252/11-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Jasenke Žabčić, predsjednice vijeća, Ivana Mikšića, člana vijeća i suca izvjestitelja, te Dragana Katića, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja J. V. iz G., kojega zastupa punomoćnik Z. K., odvjetnik u Z., protiv tuženice Republike Hrvatske, koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u G., radi isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Karlovcu, Stalna služba u Gospiću, poslovni broj Gž-328/11 od 7. travnja 2011., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Gospiću, poslovni broj P-223/07-17 od 29. lipnja 2010., u sjednici održanoj 19. srpnja 2016.,

r i j e š i o j e:

Revizija tužitelja odbacuje se kao nedopuštena.

Obrazloženje

Presudom suda prvog stupnja odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev za isplatu naknade troškova mjesnog prijevoza u iznosu od 5.610,00 kn sa zateznim kamatama na pojedine mjesečne iznose pobliže određenim u izreci te presude, kao i zahtjev tužitelja za naknadu troškova parničnog postupka (t. I. izreke). Ujedno je naloženo tužitelju naknaditi tuženici troškove parničnog postupka u iznosu od 2.624,00 kn (t. II. izreke).

Drugostupanjskom presudom žalba tužitelja odbijena je kao neosnovana i potvrđena je prvostupanjska presuda.

Protiv drugostupanjske presude reviziju je podnio tužitelj pozivom na odredbu čl. 382. st. 2. t. 1. i 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 2/07, 84/08 i 123/08 – dalje ZPP), koja se u ovom predmetu primjenjuje na temelju odredbe čl. 53. st. 4. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 57/11). Predlaže preinačiti pobijanu presudu ili ukinuti pobijanu i prvostupanjsku presudu i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Tuženica na reviziju nije odgovorila.

Revizija nije dopuštena.

Prema odredbi članka 382. st. 2. ZPP, koja se primjenjuje na temelju odredbe članka 53. st. 4. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, br. 57/11) propisano je da, u slučajevima u kojima je ne mogu podnijeti prema odredbi stavka 1. ovog članka, stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekog materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana te da u takvoj reviziji stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg ju je podnijela i izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana (članak 382. stavak 3. ZPP).

Prema tome, da bi se uopće moglo pristupiti ocjeni je li riječ o pravnom pitanju važnom za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana i s tim u vezi dopuštenosti revizije, potrebno je da revizija sadrži određeno navedeno pravno pitanje te da je riječ o pitanju o čijem rješenju ovisi odluka u konkretnom sporu, kao i da su u reviziji izloženi razlozi zbog kojih revident smatra da je to pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana.

U slučaju da je u reviziji izostao bilo koji od navedenih elemenata tada, u smislu odredbe članka 382. st. 2 i 3. ZPP, nema postupovnih pretpostavki za razmatranje takve revizije.

Predmet spora u ovom postupku je zahtjev za isplatu naknade troškova mjesnog prijevoza do najbliže stanice međumjesnog prijevoza u mjestu stanovanja i rada, za razdoblje od 1. rujna 2002. do 1. kolovoza 2005.

Nižestupanjski sudovi su pozivom na odredbe čl. 201. Zakona o radu ("Narodne novine" broj 137/04-pročišćeni tekst), čl. 52. st. 9. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike ("Narodne novine" broj 92/04, u daljnjem tekstu: KU/04), te Tumačenje Zajedničke komisije za praćenje primjene tog ugovora od 18. rujna 2003., tužbeni zahtjev odbili kao neosnovan uz obrazloženje da je isplatom naknade troškova za korištenje osobnog automobila za prijevoz na posao i s posla, obuhvaćen i trošak mjesnog prijevoza, odnosno, da tužitelj nije dokazao da je imao većih troškova prijevoza od onih troškova za koje mu je tuženica isplaćivala naknadu.

Tužitelj u reviziji naznačava materijalnopravno pitanje koje glasi:

- "Imaju li državni službenici pravo na isplatu troškova mjesnog prijevoza ukoliko moraju sa stanice međumjesnog prijevoza koristiti i mjesni prijevoz kako u mjestu rada tako i u mjestu stanovanja?"

Važnost postavljenog pravnog pitanja tužitelj obrazlaže postojanjem različite prakse drugostupanjskih sudova o tom pitanju, te nepodudarnošću pravnog shvaćanja u pobijanoj presudi sa shvaćanjem koje je zauzeo revizijski sud u odluci broj Revr-447/07 od 26. veljače 2008.

U navedenoj presudi prihvaćeno je shvaćanje nižestupanjskih sudova da s obzirom na udaljenost od 100 metara od stanice međumjesnog prijevoza do mjesta rada tužitelj nema pravo na naknadu troškova mjesnog prijevoza, jer zbog kratke udaljenosti, sve i kada bi bio organiziran mjesni javni prijevoz, taj prijevoz do mjesta rada ne mora koristiti.

Materijalnopravne odredbe na kojima nižestupanjski sudovi temelje zaključak o neosnovanosti tužbenog zahtjeva glase:

Ako službenik i namještenik mora sa stanice međumjesnoj javnog prijevoza koristiti i mjesni prijevoz, stvarni izdaci utvrđuju se u visini troškova mjesnog i međumjesnog javnog prijevoza (čl. 52. st. 9. KU/04). Troškovi mjesnog prijevoza službenika i namještenika do najbliže stanice međumjesnog prijevoza utvrđuju se u skladu s odredbom st. 4. tog članka, ovisno o udaljenosti mjesta stanovanja od stanice međumjesnog prijevoza (čl. 52. st.10. KU/04)

Prema tumačenju čl. 52. st. 9. i 10. KU//04 Zajedničke komisije od 8. veljače 2008., kojeg su se sukladno čl. 118. t. 6. KU/04 ugovorne strane dužne pridržavati, o činjenici mora li službenik ili namještenik koristiti mjesni prijevoz do stanice međumjesnog prijevoza odlučuje čelnik tijela, jer odredbom čl. 52. st. 10. KU/04 nije propisana minimalna udaljenost od mjesta stanovanja do najbliže stanice međumjesnog prijevoza.

U konkretnom slučaju, nižestupanjski sudovi su utvrdili da na relaciji od kuće tužitelja do mjesta rada nije organiziran ni mjesni ni međumjesni prijevoz, pa su tužitelju isplatom troškovi prijevoza osobnim automobilom isplaćivani stvarni troškovi međumjesnog prijevoza, koji su obuhvaćali relaciju od kuće tužitelja do mjesta rada i obratno.

Stoga činjenična i pravna situacija u pobijanoj presudi nije usporediva s činjeničnom i pravnom situacijom u predmetu broj Revr-447/07 u kojoj nižestupanjski sudovi, u nedostatku odluke čelnika tijela, procjenjuju ima li službenik s obzirom na udaljenost od mjesta stanovanja, odnosno mjesta rada do stanice međumjesnog prijevoza pravo na troškove mjesnog prijevoza.

Budući da slijedom iznesenog naznačeno pitanje nije važno za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana, to revizija nije dopuštena.

Stoga je na temelju odredbe čl. 392. st. 2. ZPP reviziju valjalo odbaciti kao nedopuštenu.

Zagreb, 19. srpnja 2016.

Predsjednica vijeća:

Jasenka Žabčić, v.r.