Us I-1482/2024-13 · Upravni sud u Rijeci

REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U RIJECI

Erazma Barčića 5

Poslovni broj: Us I-1482/2024-13

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Rijeci, po sucu Vedranu Juričiću, uz sudjelovanje zapisničarke Monike Puharić, u upravnom sporu tužitelja 1. HPV iz [adresa], 2. HP iz [adresa], oboje zastupani po opunomoćenici Tihani Slivar Curilović, odvjetnici u Poreču, Vukovarska 19, protiv tuženika Ministarstva pravosuđa, uprave i digitalne transformacije, Uprave za građansko, trgovačko i upravno pravo, Zagreb, Ulica grada Vukovara 49, OIB: 72910430276, uz sudjelovanje zainteresirane osoba Županijskog državnog odvjetništva u Puli, Rovinjska 2, OIB: 93993757343, radi naknade za oduzetu imovinu, 29. travnja 2026.,

p r e s u d i o j e

I. Odbija se tužbeni zahtjev radi poništenja rješenja Ministarstva pravosuđa, uprave i digitalne transformacije, Uprave za građansko, trgovačko i upravno pravo, KLASA: UP/II-942-03/22-01/29, URBROJ: 514-04-02-01-01/08-24-02 od 27. svibnja 2024. i rješenja Istarske županije, Upravnog odjela za opću upravu i imovinsko-pravne poslove, Odsjeka za imovinsko-prave poslove i pravnu pomoć, KLASA: UP/I-943-01/20-01/324, URBROJ: 2163-24-02/2-22-27 od 11. studenog 2022.

II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova ovog upravnog spora.

Obrazloženje

1. Osporavanim rješenjem tuženika odbijena je žalba tužitelja izjavljen protiv rješenja Istarske županije, Upravnog odjela za opću upravu i imovinsko-pravne poslove, Odsjeka za imovinsko-pravne poslove i pravnu pomoć, KLASA: UP/I-943- 01/20-01/324, URBROJ: 2163-24-02/2-22-27 od 11. studenog 2022.

Navedenim prvostupanjskim aktom odbijen je, pozivom na odredbu čl. 10. st. 1. Zakona o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine ("Narodne novine" broj 92/96, 92/99, 42/99, 43/00, 131/00, 27/01, 34/01, 65/01, 118/01, 81/02, dalje: Zakon o naknadi), zahtjev tužitelja, kao zakonskih nasljednika iza pok. podnositelja zahtjeva i prijašnjeg vlasnika ČP, za naknadu imovine koja se nalazi u k. o. [katastarska općina], označene kao k. č. br. [katastarska čestica] zgr., k.č.br.

31/1 zgr., k. č. br. [katastarska čestica], k. č. br. [katastarska čestica], k. č. br. [katastarska čestica], k. č. br. [katastarska čestica], k. č. br. [katastarska čestica], k. č. br. [katastarska čestica], k. č. br. [katastarska čestica], k. č. br. [katastarska čestica], k. č. br. [katastarska čestica], k. č. br. [katastarska čestica], k. č. br. [katastarska čestica], k. č. br. [katastarska čestica], k. č. br. [katastarska čestica], k. č. br. [katastarska čestica], k. č. br. [katastarska čestica], k. č. br. [katastarska čestica], k. č. br. [katastarska čestica].

Prvostupanjsko tijelo i tuženik utemeljili su svoja odluke na utvrđenju da tužitelji nemaju pravo na naknadu (povrat) oduzete imovine budući da se radi o imovini koja je u trenutku oduzimanja bila u vlasništvu talijanskih državljanina, a za koju (imovinu) je pitanje naknade riješeno međunarodnim sporazumima sklopljenim između bivše SFRJ i Talijanske Republike, konkretno, Sporazumom između SFRJ i Republike Italije zaključenom u Osimu 10. studenog 1975., i Sporazumom zaključenim 18. veljače 1983. između Republike Italije i SFRJ o definitivnom reguliranju uzajamnih obveza koje proistječu iz članka 4. Ugovora potpisanog u Osimu 10. studenoga 1975.

2. Tužitelji su protiv tuženika pravodobno podnijeli tužbu ovom Sudu kojom osporavaju zakonitost gore spomenutih upravnih akata. U tužbi u bitnom navode da je u upravnom postupku nedvojbeno utvrđeno da je predmetna imovina u k. o. [katastarska općina] oduzeta njihovim pravnim prednicima, DP (IP) i RP (IP), rješenjima Općinskog sekretarijata za upravno pravne poslove i upravni nadzor Općine Buje iz 1974. godine. Navode da je imovina prešla u društveno vlasništvo nacionalizacijom po sili zakona temeljem čl. 7.a st. 1. Zakona o nacionalizaciji privatnih privrednih poduzeća ("Službeni list FNRJ" broj 98/46 i 35/48, dalje: Zakon o nacionalizaciji), jer su pravni prednici bili strani državljani koji su iselili iz države prije 5. srpnja 1957. godine. Tvrde da je neosnovano odbijen njihov zahtjev za naknadu jer je pravo na naknadu utemeljeno na čl. 2. st. 1. t. 8. Zakona o naknadi, koji izrijekom navodi navedeni Zakon o nacionalizaciji kao pravnu osnovu oduzimanja. Ističu da je državljanski status irelevantan obzirom da Zakon o naknadi nije ograničio prava stranim državljanima. Smatraju da u konkretnom predmetu pitanje naknade nije riješeno međudržavnim sporazumima s Republikom Italijom. S tim u vezi ističu da je u ponovljenom postupku, postupajući po obveznoj uputi Visokog upravnog suda Republike Hrvatske iz presude posl. br. Us-4117/2010, utvrđeno da tužitelji, odnosno njihovi pravni prednici, nisu imali status optanata. Naglašavaju da se citirani međudržavni sporazumi odnose isključivo na optantsku imovinu, a ne i na imovinu koja je oduzeta stranim fizičkim osobama po drugim pravnim temeljima. Zaključno, navode da se nepoštivanjem uputa Visokog upravnog suda i preispitivanjem pravomoćnih rješenja o oduzimanju imovine iz 1974. godine krši načelo pravičnog postupka iz članka 6. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda te pravo na mirno uživanje vlasništva. zajamčeno čl. 1. Protokola br. 1. uz Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.

3. Tuženik u odgovoru na tužbu ostaje kod navoda iznijetih u obrazloženju osporenog rješenja te predlaže odbijanje tužbenog zahtjeva.

4. Zainteresirana osoba, Županijsko državno odvjetništvo u Puli, u odgovoru na tužbu navodi da je tuženik, nakon pravilno provedenog postupka, donio zakonitu i pravilnu odluku. Pridružuje se navodima iznijetima u obrazloženju osporenog rješenja te predlaže odbijanje tužbenog zahtjeva.

5. Sud je u ovom sporu održao ročište za raspravu 9. travnja 2026. u prisutnosti opunomoćenice tužitelja te u odsutnosti uredno pozvanih tuženika i zainteresirane osobe, čime se smatra da je strankama dana mogućnost izjasniti se o svim činjeničnim i pravnim pitanjima koja su predmet ovog spora u skladu s čl. 6. Zakona o upravnim sporovima ("Narodne novine", broj: 36/24, dalje: ZUS).

6. U cilju ocjene zakonitosti osporenog rješenja tuženika Sud je izveo dokaz uvidom u dokumentaciju koja se nalazi u spisu predmeta upravnog spora i u spisu predmeta upravnog postupka koji je ovom sporu prethodio.

7. Na temelju razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja, Sud je utvrdio da tužbeni zahtjev nije osnovan.

8. Iz spisa predmeta upravnog postupka proizlazi, a isto je i nesporno među strankama ovog upravnog spora, da je imovina čiji povrat/naknadu tužitelji traže bila u vlasništvu njihovih pravnih prednika - DP (IP) i EP (ČP), da su prijašnji vlasnici iselili s područja Zone B, Slobodnog teritorija Trsta tijekom 1955 godine (3. kolovoza 1955. odnosno 29. kolovoza 1955.) te da su se nastanili u [adresa] gdje su živjeli do smrti, da prijašnji vlasnici nikada nisu stekli jugoslavensko državljanstvo te da su obojica bili talijanski državljani u vrijeme kada su predmetne nekretnine nacionalizirane; da je imovina nacionalizirana i prešla u društveno vlasništvo na temelju odredbe čl. 7a. st. 1. Zakona o nacionalizaciji s danom 8. listopada 1972 (dan stupanja na snagu Uredbe Saveznog vijeća o izmjeni Uredbe za provedbu zakona i drugih saveznih pravnih propisa na teritoriju na kojem je proširena civilna uprava FNRJ, objavljena u Službenim novinama SFRJ br. 51/72), a što je konstatirano rješenjima Općinskog sekretarijata za upravno pravne poslove i upravni nadzor Općine Umag, broj: UP/I-01/B-1456/1974 od 3. kolovoza 1974. i broj: UP/I-01/B-1417/1974 od 12. kolovoza 1974.

9. Sporno je da li je pitanje naknade predmetne imovine bilo riješeno međunarodnim sporazumima na koje se tuženik i prvostupanjsko tijelo pozivaju u obrazloženjima svojih odluka.

10. Prema odredbi čl. 10. st. 1. Zakona o naknadi prijašnji vlasnik nema pravo na naknadu za oduzetu imovinu u slučaju kada je pitanje naknade riješeno međudržavnim sporazumima.

11. Sukladno odredbi čl. 10. st. 2. Zakona o naknadi iznimno od odredbe stavka 1. ovoga članka, prava propisana ovim Zakonom mogu steći i strane fizičke i pravne osobe ako se to utvrdi međudržavnim sporazumima.

12. Sporazum o definitivnom reguliranju svih uzajamnih obveza koje proistječu iz čl. 4. Ugovora potpisanog u Osimu 10. studenog 1975. sklopljen je dana 18. veljače 1983. i njime se tadašnja SFRJ obvezala da će, na ime globalnog i paušalnog obeštećenja za talijansku imovinu obuhvaćenu čl. 4. Osimskog ugovora, Talijanskoj Republici isplatiti iznos od 35 milijuna dolara. Čl. 4. Osimskog ugovora referira se na imovinu talijanskih fizičkih i pravnih osoba koji su prebivali na teritoriju iz čl. 21. Ugovora o miru s Italijom (Slobodni teritorij [adresa]), a koji teritorij je kasnije pripao SFRJ. Radi se o teritoriju tzv. Zone B koja je, između ostalih, obuhvaćala i hrvatske općine Umag, Brtoniglu, Buje, Novigrad i Grožnjan.

13. Analizirajući ukupnost činjenica koje proizlaze iz sadržaja dokumentacije koja prileži spisu, a koje činjenice su i nesporne među strankama ovog upravnog spora, te podvodeći iste pod kontekst gore citiranih pravnih normi, Sud nalazi da su osporavane odluka javnopravnih tijela utemeljene na pravilno i potpuno utvrđenom činjeničnom stanju i pravilnoj primjeni materijalnog prava.

14. Naime, kako iz ranije izloženog stanja svari jasno proizlazi da je riječ o nekretninama s područja nekadašnje općine Buje, odnosno područja Zone B Slobodnog teritorija Trsta, čiji su vlasnici u trenutku nacionalizacije bili talijanski državljani, a koja imovina je obuhvaćena ranije citiranim čl. 4. Osimskog ugovora, to je u postupku pravilno utvrđeno da se radi o imovini iz čl. 10. Zakona o naknadi, dakle imovini za koju je pitanje naknade riješeno ranije navedenim međunarodnim ugovorima (sporazumima). Posljedično tome, zahtjev tužitelja za naknadu imovine zakonito je odbijen.

Prethodno navedeno potvrđuje i ustaljena upravnosudska praksa izražena u odlukama Upravnog suda u Rijeci posl. br. Us I-1058/2014 od 6. ožujka 2019. i posl. br. Us I-1133/2024 od 20. lipnja 2025. te Visokog upravnog suda Republike Hrvatske posl. br. Usž-2651/2019 od 19. veljače 2020. i posl. br. Usž-3738/2025 od 2. travnja 2026.

15. Slijedom obrazloženog, Sud utvrđuje da prigovori tužitelja istaknuti u tužbi nemaju utjecaja na drugačije rješavanje ove upravne stvari. Valja istaknuti da se radi o ponovljenim prigovorima iz upravnog (žalbenog) postupka o kojim (prigovorima) se tuženik detaljno i jasno očitovao u obrazloženju pobijanog drugostupanjskog akta, a koju argumentaciju ovaj Sud u cijelosti prihvaća budući da su u istoj sadržani činjenično i pravno utemeljeni razlozi zbog kojih su prigovori tužitelja ocijenjeni neosnovanim.

16. Stoga, Sud utvrđuje da pobijanim rješenjima nije povrijeđen zakon na štetu tužitelja slijedom čega je, na temelju odredbe čl. 116. st. 1. ZUS-a, valjalo odbiti tužbeni zahtjev i odlučiti kao u tč. I. izreke presude.

17. Odluka o troškovima spora (tč. II. izreke) temelji se na odredbi čl. 147. st. 1. ZUS-a.

U Rijeci 29. travnja 2026.

Sudac

Vedran Juričić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog Suda u roku od 15 dana od dana dostave presude. Žalba odgađa izvršenje pobijane presude (čl. 126. st. 6. ZUS-a).

DNA:

- opunomoćenici tužitelja Tihani Slivar Curilović, odvjetnici u Poreču, Vukovarska 19

- tuženiku Ministarstvu pravosuđa, uprave i digitalne transformacije, Uprava za građansko, trgovačko i upravno pravo, Zagreb, Ulica grada Vukovara 49

- zainteresiranoj osobi Županijskom državnom odvjetništvu Puli, Pula, Rovinjska 2