I Kž-751/1993-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 751/1993-2

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Svedrović Marijana kao predsjednika vijeća, te Horvatinović mr. Ružice, Primorac Vladimira, Potrebica Ante i Mikor Milivoja kao članova vijeća i stručnog suradnika, Vinja Ileana kao zapisničara, u krivičnom predmetu protiv opt. M.N. zbog krivičnog djela iz čl. 161. st. 2. u svezi čl. 157. st. 1. KZRH, odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i optuženika podnesenim protiv presude Okružnog suda u Požegi od 25. lipnja 1993. K-4/92 u sjednici održanoj 27. listopada 1993. saslušavši zamjenika državnog ovjetnika Republike Hrvatske P.B.,

r i j e š i o j e:

I Uvažava se žalba opt. M.N., ukida prvostupna presuda i predmet vraća sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

II Uslijed oluke pod I žalba državnog odvjetnika bespredmetna je.

O b r a z l o ž e n j e

Okružni sud u Požegi, kao sud prvog stupnja, presudom od 25. lipnja 1993. K-4/92-28 opt. M.N. oglasio krivim zbog počinjenja krivičnog djela iz (sada)čl. 161. st. 2. u svezi čl. 157. st. 1. KZRH i uz primjerenu (sada) 38. toč. 2. i čl. 39. st. 1. toč. 1. OKZRH osudio ga na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine, odredivši da se ta kazna neće izvršiti ako optuženik kroz vrijeme od dvije godine ne počini novo krivično djelo, znači zapravo mu izrekao uvjetnu osudu, te ga po (sada) čl. 90. ZKP obavezao da nadoknadi troškove krivičnog postupka u iznosu od ukupno 170.052 HRD.

Protiv te presude suda prvog stupnja žalbe su podnijeli državni odvjetnik i optuženik po branitelju F.A., odvj. iz P..

Državni odvjetnik prvostupnu presudu pobija zbog povrede krivičnog zakona i zbog odluke o kazni i sigurnosnoj mjeri, s prijedlogom da se ona preinači i optuženiku izrekne primjerena kazna i sigurnosna mjera iz (sada) čl. 63. OKZRH.

Optuženik prvostupnu presudu pobija zbog bitne povrede odredaba krivičnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, te zbog povrede krivičnog zakona, tako da ta žalba sadrži i žalbu zbog odluke o krivičnoj sankciji (sada čl. 369. ZKP), s prijedlogom da se ona ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

Sud prvog stupnja primjerke podnesenih žalbi nije dostavljao protivnim stranama na odgovor (čl. 20. Uredbe o primjeni Zakona o krivičnom postupku u slučaju ratnog stanja ili neposredne ugroženosti neovisnosti i jedinstvenosti Republike Hrvatske).

Državni odvjetnik Republike Hrvatske je u podnesku od 5. listopada 1993. Ktž-1236/93 predložio da se žalba optuženika odbije kao neosnovana, a žalba državnog odvjetnika da se uvaži (sada čl. 360. st. 2. ZKP).

Žalba optuženika je osnovana, a žalba državnog odvjetnika postala je bespredmetna.

Na žalbu optuženika:

U pravu je optuženik kada u žalbi prigovara da je sud prvog stupnja počinio bitnu povredu odredaba krivičnog postupka iz (sada) čl. 354. st. 1. toč. 11. ZKP, smatrajući da su iznijeti razlozi o odlučnim činjenicama potpuno nejasni i u znatanoj mjeri proturjećni.

Naime, sud prvog stupnja je u izreci pobijane presude utvrdio (između ostaloga) da je optuženik upravljao osobnim automobilom u takvoj mjeri alkoholiziran da su mu vozačke sposobnosti bile bitno smanjene i da zbog toga prilikom pretjecanja oštećenika koji se kretao u istom smjeru na biciklu nije zauzeo dovoljan bočni razmak, nego ga je oborio, uslijed čega je i nastala krajnja posljedica - smrt oštećenika. To zapravo znači da je sud prvog stupnja utvrdio da je optuženik povrijedio prometne propise iz čl. 62. st. 2. i čl. 152. st. 1. i 2. tada, u vrijeme događana važećeg Zakona o osnovama siguranosti prometa na cestama (a ne kako je to u izreci presude pogrešno navedeno čl. 45. st. 2. i čl. 195. navedenog zakona).

Međutim, za takvo utvrđenje sud prvog stupnja je u obrazloženju pobijane presude dao potpuno nejasne i u znatnoj mjeri proturječne razloge.

Naime, unatoč prihvaćanja nalaza i mišljenja prometnotehničkih vještaka P.K. i P.D. (koji su zapravo u bitnom suglasni, uz korekcije manjeg značaja proizašle iz provedenog očevida i rekonstrukcije), sud prvog stupnja najprije iznosi razloge za zaključak da se optuženik na cesti širine 6 m, noću, pri brzini od oko 60 km/h, nakon što je oštećenika spazio u snopu dugih svjetala na oko 50 - 80 m kako se kreće u istom smjeru strogo svojom desnom stranom, pomjerio u lijevo tako da je desna bočna strana vozila bila na 1,80 m od desnog ruba ceste, no kada se oštećeniku približio na oko 20 m, ovaj se biciklom naglo pomjerio u lijevo, pa je unatoč poduzetom kočenju do kontakta vozila i bicikla s oštećenikom došlo na oko 3 do 3,5 m gledano od lijevog ruba ceste u desno (dakle, 2,5 do 3 m od desnog ruba ceste u lijevo).

Zatim se iznose razlozi iz kojih proizlazi da taj sud zaključuje da je optuženik povrijedio prometne propise zato što nakon skretanja oštećenika u lijevo nije skrenuo još više u lijevo, iako je širina ceste i prometna situacija to omogućavala, čemu da je uzrok bila njegova alkoholiziranost, neprilagođena brzina, nepravovremeno i neadekvatno reagiranje (u presudi in fime na str. 6/3-h). Pri tome je otklonjena i tvrdnja obrane da daljnje optuženikovo skretanje u lijevo nije bilo moguće zbog poduzetnog kočenja i blokiranja kotača. Međutim, prometno tehnički vještaci su iznijeli mišljenja (a kako je već naglašeno, sud prvog stupnja prihvatio je nalaze i mišljenja) i to P.K. (list 54) da je pomjeranje oštećenika od pozicije uz desni rub ceste prema njenoj sredini trajalo oko 1,5 sek, te da su u momentu započetog oštećenikovog skretanja bili na međusobnoj udaljenosti oko 25 m (optuženik je tvrdio oko 20 m), pa bi se nalet moglo zaustavljanjem vozila pri brzinama od 45 km/h i niže (u optuženikovoj verziji pri brzinama od 40 km/h i niže) i što je ovdje bitno pa treba naglasiti, prvo da optuženiku nije bila inputirana prevelika brzina i drugo, optuženik je prije skretanja oštećenika u lijevo imao dovoljan bočni razmak.

Doduše, taj vještak iznio je još i da je optuženik nalet mogao izbjeći daljnjim skretanjem u lijevo pod uvjetnom da je tu radnju poduzeo odmah nakon oštećenikova skretanja u lijevo, ali nije izričito tvrdio da je otuženik kasnio u svojoj reakcij, niti se sud prvog stupnja time bavio, iako je i to bilo bitno, osobito kraj vještakove ocjene da je od oštećenikovog skretanja u lijevo do naleta prošlo svega oko 1,5 sek. Konačno, vještak P.D. (list 94-95) nakon provedenog očevida i rekonstrukcije još konkretnije iznosi da je bočni razmak od 1,80 m dostatan za pretjecanje biciklista koji se kreće u

I Kž 751/93

uobičajenom pojasu uz desni rub ceste i da je u konkretnoj situaciji reakcija optuženika bila u okviru uobičajene reakcije do jedne sekunde.

Dakle, tako postavljeni razlozi su prije svega potpuno nejasni, jer se ne vidi iz čega to proizlazi da optuženik nije prilagodio brzinu vožnje, da je nepravovremeno i neadekvatno reagirao i da je utvrđena alkoholiziranost tome bila uzrok. Ujedno, to je i proturiječno u znatnijoj mjeri, jer se najprije prihvaćaju mišljenja navedenih vještaka, a onda se konačno zaključuje ono što iz tih mišljenja logički ne proizlazi. Time je ostvarena bitna povreda odredaba krivičnog postupka iz (sada) čl. 354. st. 1. toč. 11. ZKP. Suprotno tome, žalitelj nije u pravu kada ističe i bitnu povredu odredaba krivičnog postupka iz (sada) čl. 354. st. 1. toč. 9. ZKP.

Naime, sud prvog stupnja, time što je u izreci pobijane presude, kraj istog činjeničnog opisa iz optužnice i to u njegovom odlučnom dijelu, tj. u tvrdnji da je optuženik bio u alkoholiziranom stanju i zato bitno smanjenih vozačkih sposobnosti, uslijed čega nije zauzeo dovoljan bočni razmak, samo unio naznake prometnih propisa drugačije nego je to bilo navedeno tu optužbu nije prekoračio, jer se tu radi o pravnom, a ne činjeničnom pitanju, tj. najprije o primjeni prava na činjenične tvrdnje optužnice, a zatim na utvrđene odlučne činjenice u presudi.

Žalitelj posebno ne obrazlaže žalbeni osnov kojim prvostupnu presudu pobija zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

Takva žalba ne omogućuje sudu drugog stupnja da konkretnije raspravlja o žalbenim razlozima i navodima. Međutim, razlozi ovog drugostupnog rješenja iznijeti u vezi počinjene bitne povrede odredaba krivičnog postupka iz (sada) čl. 354. st. 1. toč 11. ZKP, po logici stvari, jer se u njima obrazlaže zbog čega su razlozi pobijane presude o odlučnim činjenicama potpuno nejasni i u znatonoj mjeri proturječni, znači nedovoljno pouzdani, sadržajno odgovarajući i kao razlozi na žalbeni činjenični prigovor - i tvrdnju da je činjenično stanje u toj presudi pogrešno utvrđeno, pa im (kraj konkretne žalbe) nije potrebno ništa dodavati.

Uslijed navedenog odlučeno je da se žalba optuženika uvaži i pobijana presuda ukine, te predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje (sada čl. 375. st. 1 ZKP), a zbog toga za sada je preuranjeno i bespredmetno razmatrati preostale žalbene osnove iz optuženikove žalbe i žalbe državnog odvijetnika, jer se u njima ta presuda pobija zbog povrede krivičnog zakona i zbog odluke o krivičnoj sankciji.

U ponovljenom suđenju sud prvog stupnja će izvesti potrebne dokaze, naročito ponovnim saslušanjem prometno-tehničkog vještaka i raspraviti sva ona sporna pitanja na koja mu je ukazano u ovom drugostupnom rješenju, te će donijeti novu pravilnu i na zakonu osnovanu odluku (čl. 380. st. 3 ZKP).

U Zagrebu, 27. litopada 1993.

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Vinja Ileana, v.r.

Svedrović Marijan, v.r.

Suglasnost ovog prijepisa s izvornikom ovjerava

Viši administrativni referent:

(Štefica Klepac)

I Kž 751/93