I Kž-269/2012-6 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 269/12-6

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Vesne Vrbetić, kao predsjednice vijeća, te Dražena Tripala i Žarka Dundovića, kao članova vijeća, i više sudske savjetnice Sanje Katušić-Jergović, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. Č. S. zbog kaznenog djela iz čl. 218. st. 1. i 2. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj: 110/97, 27/98, 50/00, 129/00, 51/01, 105/04, 84/05 i 71/06; u daljnjem tekstu: KZ), odlučujući o žalbi opt. Č. S. podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Karlovcu od 01. prosinca 2011. broj K-33/10, u sjednici održanoj dana 19. prosinca 2012.,

p r e s u d i o j e:

Žalba opt. Č. S. odbija se kao neosnovana i potvrđuje se prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

Pobijanom presudom Županijski sud u Karlovcu proglasio je krivim opt. Č. S. zbog kaznenog djela protiv imovine razbojništva iz čl. 218. st. 2. KZ i na temelju tog zakonskog propisa osudio ga na kaznu zatvora u trajanju od tri godine i šest mjeseci.

Na temelju čl. 82. KZ od opt. Č. S. oduzeta je imovinska korist pribavljena kaznenim djelom u iznosu od 31.780,00 kn.

Na temelju čl. 122. st. 1. u svezi čl. 119. st. 2. toč. 6. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 110/97, 27/98, 58/99, 112/99, 58/02, 143/02 i 115/06; u nastavku: ZKP/97) optuženik je obvezan nadoknaditi troškove kaznenog postupka u paušalnom iznosu od 2.000,00 kn.

Protiv te presude podnio je žalbu opt. Č. S. po branitelju N. M., odvjetniku iz K.. Žali se zbog bitnih povreda odredaba kaznenog postupka, „pogrešne primjene kaznenog zakona“,

I Kž 269/12-6

pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog „odluke suda o imovinskopravnom zahtjevu i trošku postupka“. Predlaže da se „pobijana presuda poništi i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak i odlučivanje“.

Odgovor na žalbu nije podnesen.

Nakon što je spis, sukladno čl. 373. st. 1. ZKP/97, dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske na dužno razgledanje, zamjenik Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske u svom pisanom mišljenju predložio je da se žalba optuženika odbije kao neosnovana.

Na zahtjev opt. Č. S. u žalbi, postupajući u smislu čl. 374. st. 1. ZKP/97, o sjednici vijeća izviješteni su optuženik i njegov branitelj. Sjednica vijeća održana je, sukladno odredbi čl. 374. st. 4. ZKP/97, u odsutnosti opt. Č. S. i branitelja N. M., koji su o njoj uredno obaviješteni, te u odsutnosti državnog odvjetnika, obaviještenog na temelju čl. 373. st. 2. ZKP/97.

Žalba nije osnovana.

Optuženi Č. S. smatra da je počinjena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz čl. 367. st. 2. ZKP, odnosno da se prvostupanjska presuda temelji na nezakonitom dokazu. Takvim drži zapisnik o prepoznavanju, koje je po njegovoj ocjeni izvršeno protuzakonito, budući da je svjedokinja okrivljenika prepoznala po izgledu, a ne načinu hoda i izgovoru, iako je počinitelj, tempore criminis, na glavi imao kapu. Sugerira da je prepoznavanje trebalo biti izvršeno tako da poredane osobe budu maskirane i kreću se te izgovore riječi koje je svjedokinja, blagajnica, čula prilikom razbojništva.

Međutim, istaknuti prigovori odnose se na vjerodostojnost izvedenog dokaza, a nisu argument za njegovu nezakonitost, budući da se ne radi o dokazu pribavljenom kršenjem Ustavom, zakonom ili međunarodnim pravom zajamčenih prava obrane, prava na dostojanstvo, ugled i čast te prava na nepovredivost osobnog i obiteljskog života, kao ni dokazu pribavljenom povredom odredaba kaznenog postupka koji je izričito predviđen Zakonom o kaznenom postupku, odnosno drugom dokazu za koji se iz takvog dokaza saznalo. Dakle, ovim svojim prigovorom žalitelj zapravo kritizira ispravnost utvrđenja suda o tome da je on počinitelj inkriminiranog kaznenog djela, pa se radi o žalbenoj osnovi pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja.

Optuženik, nadalje, ističe da prvostupanjski sud nije dao razloge o odlučnim činjenicama, ciljajući time na bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz čl. 367. st. 1. toč. 11. ZKP/97. Međutim, žalitelj ne konkretizira o kojoj su to odlučnoj činjenici izostali razlozi, a ispitivanjem pobijane presude po službenoj dužnosti ovaj drugostupanjski sud nije našao da bi takva povreda bila ostvarena, kao niti neka druga na koju pazi na temelju čl. 379. st. 1. toč. 1. ZKP/97.

Povredu kaznenog zakona na koju se uvodno poziva, žalitelj ne obrazlaže, a ispitivanjem pobijane presude na temelju čl. 379. st. 1. toč. 2. ZKP/97 nije utvrđeno da bi na štetu optuženika kazneni zakon bio povrijeđen.

I Kž 269/12-6

Žaleći se zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja optuženik daje vlastitu analizu i ocjenu izvedenih dokaza, prije svega vlastitog iskaza, koje suprotstavlja onima iz prvostupanjske presude, sugerirajući oprečne zaključke od onih koje je donio sud prvog stupnja.

Međutim, prvostupanjski sud je, provevši sve potrebne dokaze, iste valjano i savjesno analizirao i kritički i logično ocijenio, i to kako ponaosob, tako i u međusobnoj povezanosti, pa se zaključcima do kojih je došao nema što prigovoriti.

Svoju ocjenu o neuvjerljivosti obrane optuženika prvostupanjski sud temelji na uočenim razlikama u njegovom iskazu. Naime, dok je u istrazi optuženik tvrdio da se tog jutra prvo nalazio u kafiću K., da bi oko 10,00 sati otišao kod svog šurjaka J. S. pa onda oko 13,00 sati u A. K., gdje se zadržao do 14,30 i, dobivši 4.500,00 kn, otišao kući, na glavnoj raspravi je izjavio da je, izašavši iz A. k. oko 14,30 otišao u kafić K., gdje se zadržao oko pola sata ili više, pa tek potom otišao kući. Ima li se u vidu da je vrijeme počinjenja kaznenog djela upravo oko 14,30 sati, to citirana nedosljednost u iskazivanju ima dodatni značaj, tim više što, kako to opravdano uočava i naglašava prvostupanjski sud, nitko nije potvrdio njegov alibi.

Nadalje, pravilno je prvostupanjski sud prihvatio kao uvjerljiv i logičan iskaz svjedokinje D. S., koja je detaljno iskazivala i životno i uvjerljivo objasnila po čemu je prepoznala optuženika usprkos tome što je bio maskiran. Takvoj ocjeni iskaza te svjedokinje nema zamjerke, pa se stoga, uz iznesene razloge zbog kojih je obrana optuženika okvalificirana neuvjerljivom, činjenična utvrđenja suda ukazuju u svemu ispravnima.

Optuženik smatra da je činjenično stanje i nepotpuno utvrđeno, jer da je trebalo uz pomoć kompjutorskog stručnjaka pregledati snimku nadzorne kamere. No, kraj decidiranog i uvjerljivog iskaza svjedokinje D. S. o identitetu počinitelja, a koji je u bitnom podudaran s predmetima koji su od optuženika oduzeti (crna vunena kapa, svijetlo plave traper hlače i crna kožna jakna), ništa se novo ni bitno drugačije ne bi utvrdilo provođenjem tog dokaza. Stoga je i ova primjedba neosnovana.

Primjedbe optuženika koje se odnose na vrijeme njegovog izlaska iz kockarnice A. nisu razmatrane, jer nemaju podlogu u izvedenim dokazima, već je očito da takve podatke optuženik crpi iz službenih zabilješki, koje nisu dokaz u kaznenom postupku.

Iz iznesenih razloga nije ostvarena ni žalbena osnova pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja iznesena u žalbi optuženika, a time niti posredna povreda kaznenog zakona.

Pobijana presuda je, sukladno odredbi čl. 382. ZKP/97, ispitana i u pogledu odluke o kazni. Razmotrivši sve po prvostupanjskom sudu utvrđene olakotne i otegotne okolnosti, i ovaj drugostupanjski sud mišljenja je da kazna zatvora u trajanju od tri godine i šest mjeseci predstavlja odgovarajuću kaznu u smislu odredbe čl. 56. KZ jer u pravoj mjeri odražava kako težinu počinjenog djela, tako i sve okolnosti o kojima ovisi izbor vrste i visine kaznene sankcije. Naime, iako je optuženik narušenog zdravlja, oženjen i otac dvoje maloljetne djece, te je kroz određeno vrijeme bio i zaposlen, činjenica da je već ranije osuđivan za kazneno djelo i težina počinjenog djela (koju karakterizira viši iznos novca pribavljenog tim djelom)

I Kž 269/12-6

ne opravdavaju ni po ocjeni ovog drugostupanjskog suda odmjeravanje kazne zatvora u kraćem trajanju.

Prvostupanjska presuda ispitana je, na temelju čl. 382. ZKP/97, i u pogledu odluke o oduzimanju imovinske koristi (a ne, kako se to očito optuženik pogrešno poziva, zbog odluke o imovinskopravnom zahtjevu), te je utvrđeno da je sud prvog stupnja opravdano i zakonito, s obzirom da su se za to stekle sve činjenične pretpostavke, primijenio kogentnu odredbu čl. 82. KZ i od optuženika oduzeo iznos pribavljen izvršenjem predmetnog kaznenog djela.

Iako optuženik uvodno ističe da se žali zbog odluke o trošku, tu žalbenu osnovu ne obrazlaže, pa presuda u tom dijelu nije mogla biti ispitivana.

Slijedom izloženog, trebalo je na temelju čl. 387. ZKP/97 presuditi kao u izreci.

U Zagrebu, 19. prosinca 2012.

Zapisničar:

Predsjednica vijeća:

Sanja Katušić-Jergović, v.r.

Vesna Vrbetić, v.r.