Rev-66/2012-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 66/12-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Glušića predsjednika vijeća, Renate Šantek članice vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća, dr. sc. Ante Perkušića člana vijeća i suca izvjestitelja, te Željka Pajalića člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice Z. A. iz O., koju zastupa punomoćnik D. Š., odvjetnik u O., protiv tuženika: 1. I. M. iz O., koju zastupa punomoćnik R. Z., odvjetnik u O. i 2. R. V. iz O., radi utvrđenja i dr., odlučujući o reviziji tužiteljice protiv presude i rješenja Županijskog suda u Osijeku broj Gž - 2579/11-2 od 6. listopada 2011., kojim je preinačena presuda i potvrđeno rješenje Općinskog suda u Osijeku broj P - 1548/10-20 od 27. travnja 2011., u sjednici održanoj 4. svibnja 2016.,

r i j e š i o j e:

Revizija tužiteljice odbacuje se kao nedopuštena.

Obrazloženje

Drugostupanjskom presudom i rješenjem preinačena je prvostupanjska presuda na način da je odbijen tužbeni zahtjev na utvrđenje da je tužiteljica suvlasnica u 16/100 dijelova, tuženica pod 1. za 47/100 dijelova, a tuženik pod 2. za 37/100 dijelova nekretnine označene kao čest. zem. 3117. z.u. 5636. k.o. O., u naravi zemljište i dvor površine 311. m2, te kuća u O., što su tuženici dužni priznati i trpjeti uknjižbu stečenog suvlasništva tužiteljice u zemljišnim knjigama. Odlukom o troškovima postupka odbijen je zahtjev tužiteljice za naknadu troškova postupka. Ujedno je potvrđeno prvostupanjsko rješenje kojim je odbačena tužba za predaju u posjed dvorišnog stana, kao presuđena stvar.

Protiv drugostupanjske presude i rješenja pozivom na odredbu čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 28/13 – dalje: ZPP) reviziju je podnijela tužiteljica uz prijedlog da revizijski sud preinači drugostupanjsku presudu i rješenje shodno navodima iznijetim u reviziji.

Tuženica pod 1. je odgovorila na reviziju s prijedlogom da se ista odbaci kao nedopuštena, odnosno odbije kao neosnovana. Pri tom se ne traži trošak odgovora na reviziju. Revizija tužiteljice je nedopuštena.

Prema odredbi čl. 382. st. 2. ZPP-a u slučajevima u kojima stranke ne mogu podnijeti reviziju prema odredbi čl. 382. st. 1. ZPP-a, mogu je podnijeti protiv drugostupanjske presude ako odluka o sporu ovisi o rješenju nekoga materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, primjerice: - ako o tom pitanju revizijski sud još uvijek nije zauzeo shvaćanje odlučujući u pojedinim predmetima na odjelnoj sjednici, a riječ je o pitanju o kojemu postoji različita praksa drugostupanjskih sudova, - ako je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje, ali je odluka drugostupanjskog suda utemeljena na shvaćanju koje nije podudarno s tim shvaćanjem, te – ako je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje i presuda se drugostupanjskoga suda temelji na tom shvaćanju, ali bi – osobito uvažavajući razloge iznesene tijekom prethodnoga prvostupanjskoga i žalbenog postupka, zbog promjene u pravnom sustavu uvjetovane novim zakonodavstvom ili međunarodnim sporazumima te odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske, Europskoga suda za ljudska prava ili Europskog suda – trebalo preispitati sudsku praksu. U smislu odredbe čl. 382. st. 3. ZPP-a, u reviziji iz st. 2. ovog članka stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg ju je podnijela uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose, te razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. Dakle, revizija u ovom slučaju treba sadržavati tri elementa, i to određeno navedeno pravno pitanje, da je riječ o pitanju o čijem rješenju ovisi odluka u konkretnom sporu i određeno navedene razloge zbog kojih revident smatra da je to pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. U okolnostima kada u reviziji izostane bilo koji od navedenih elemenata nisu ispunjene pretpostavke za razmatranje osnovanosti revizije.

Prema odredbi čl. 400. st. 1. i 3. ZPP-a, stranke mogu izjaviti reviziju i protiv rješenja drugostupanjskog suda kojim je postupak pravomoćno završen u sporovima u kojima bi revizija bila dopuštena protiv drugostupanjske presude. U postupku u povodu revizije protiv rješenja na odgovarajući se način primjenjuju odredbe o reviziji protiv presude.

Prema odredbi čl. 392. a. st. 2. ZPP-a, u povodu revizije iz čl. 382, st. 2. ZPP-a revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u dijelu u kojem se pobija revizijom i zbog pitanja koje je važno za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana, zbog kojeg je podnesena.

Tužiteljica pozivom na već zauzeta shvaćanja ovog suda, te nepodudarnost odluke drugostupanjskog suda s tim shvaćanjem, postavlja materijalnopravna pitanja: - može li u našem pravnom sustavu postojati izvanknjižno vlasništvo na nekretnini, s obzirom na činjenicu da je nekretnina o kojoj je riječ i koja je objekt prava vlasništva upisana u zemljišnu knjigu, - može li postojati vlasništvo posebnog dijela nekretnine (etažno vlasništvo) bez povezivanja istog vlasništva s odgovarajućim suvlasničkim dijelom nekretnine, te postupovnopravno pitanje – utjecaja izmijenjene činjenične osnove (činjenica koje su nastale nakon trenutka na koji se pravomoćnost odnosi) na vremenske granice pravomoćnosti?

U konkretnom slučaju pobijanom odlukom odbijen je prethodno citirani zahtjev tužiteljice na temelju činjeničnog utvrđenja: - da je prethodnom postupku pravomoćno utvrđeno da je „tužiteljica po svom predniku stekla vlasništvo dvorišne (nelegalizirane) zgrade u … koju čini jedan stan, a sastoji se od kuhinje, dnevne sobe, predprostora kupaonice i sobe, ukupne površine od 33,88 m2, a izgrađen je na kč. br. 3117. površine od 311. m2 i upisan u zk. ul. br. 5636. k.o. O., što su tuženici kao vlasnici posebnih dijelova zgrade dužni priznati, te trpjeti provedbu upisa vlasništva tužiteljice u zemljišne knjige, te da je tuženica pod 1. obvezana tužiteljici predati u posjed predmetnu dvorišnu zgradu na način da joj preda ključeve ulaznih vrata koja vode u kuću u O., desno od ulične strane i trpjeti pravo služnosti prolaza do stana u dvorištu kuće“, te - da navedena dvorišna zgrada predstavlja samostalnu građevinu (na kojoj je uspostavljeno isključivo vlasništvo tužiteljice) s pravom prolaza kroz zajednički kolni prolaz u odnosu na ostale zgrade izgrađene na istom zemljištu.

Dakle, riječ je o činjeničnom osnovu različitom od onog na kojeg se (prema postavljenom zahtjevu) u reviziji poziva tužiteljica po pravnom shvaćanju zauzetom u primjeni odredbi čl. 9. i čl. 66. – 99. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine", broj 91/96, 68/98, 137/99, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09 i 143/12 ) u odlukama ovog suda (Rev – 300/03 i Rev – 359/08). Kako je riječ o različitom činjeničnom osnovu to ne može biti riječi o nepodudarnom pravnom shvaćanju izraženom u odlukama na koje se tužiteljica poziva u odnosu na pobijanu odluku u ovom sporu.

Kada je riječ o postavljenom postupovnopravnom pitanju, nižestupanjski sudovi su odbacili tužbu po zahtjevu tužiteljice za predaju u posjed predmetne dvorišne zgrade i trpljenje prava služnosti prolaza do stana u dvorištu kuće, cijeneći da je riječ o istovjetnom tužbenom zahtjevu koji je na istovjetnom činjeničnom osnovu između istih stranaka već pravomoćno prihvaćen (presudom istog suda br. P – 1820/04 od 1. prosinca 2006.), čime je riječ o pravomoćno presuđenoj stvari (čl. 333. st. 2. ZPP-a).

Kako je nakon pravomoćnosti ove presude tužiteljica pokrenula ovršni postupak u kojem je donijeto rješenje o ovrsi br. Ovr – 2961/09 od 20. travnja 2010., dok je pravomoćnom presudom istog suda br. P – 474/10 od 27. travnja 2010. proglašena nedopuštenom ovrha u navedenom predmetu br. Ovr – 2961/09, to tužiteljica smatra da je riječ i o izmijenjenom činjeničnom osnovu u kojem može ponovno postaviti između istih stranaka istovjetan zahtjev kakav je već pravomoćno prihvaćen presudom istog suda br. P – 1820/04 od 1. prosinca 2006. U tom smislu, a pozivom na zauzeta pravna shvaćanja revizijskog suda (u predmetima br. Rev – 1885/92, Rev – 1281/85, te Rev – 668/00) tužiteljica postavlja pitanje utjecaja izmijenjene činjenične osnove (činjenica koje su nastale nakon trenutka na koji se pravomoćnost odnosi) na vremenske granice pravomoćnosti?

Međutim, kod pitanja traži li se opozicijskom i opugnacijskom tužbom da se nedopuštenom proglasi konkretna ovrha određena rješenjem o ovrsi protiv kojeg je bila izjavljena žalba (konkretno ovrha u predmetu br. Ovr – 2961/09, a kada se pravomoćnost presude po ovoj tužbi /konkretno presude istog suda br. P – 474/10 od 27. travnja 2010. / ne bi protezala na druge ovrhe na temelju iste isprave), ili da se nedopuštenom uopće proglasi ovrha na temelju određene ovršne isprave (konkretno ovrha na temelju presude istog suda br. P – 1820/04 od 1. prosinca 2006.), kada bi se pravomoćnost presude po ovoj tužbi /konkretno presude istog suda br. P – 474/10 od 27. travnja 2010. / protezala i na druge ovrhe na temelju iste isprave, valja poći od zahtjeva (dispozicije tužitelja u smislu odredbe čl. 2. st. 1. ZPP-a) kojeg je stranka ovom tužbom postavila. Naime, u okolnostima kada je traženo da se (općenito, generalno) nedopuštenom proglasi ovrha na temelju određene ovršne isprave, učinak te presude bio bi generalno zaprječujući u smislu da bi svaki ovršni sud kojemu bi ovrhovoditelj predložio ovrhu na temelju te isprave bio dužan odbaciti prijedlog za ovrhu. S druge strane, u okolnostima kada je, kao u konkretnom slučaju, traženo da se nedopuštenom proglasi samo konkretna ovrha određena rješenjem o ovrsi protiv kojeg je bila izjavljena žalba, učinak te presude ne proteže se i na druge ovrhe na temelju iste isprave.

U konkretnom slučaju proglašena je nedopuštenom ovrha u premetu br. Ovr – 2961/09, tj. konkretna ovrha, pa se učinak presude istog suda br. P – 474/10 od 27. travnja 2010. ne proteže i na druge ovrhe na temelju iste isprave (presude istog suda br. P – 1820/04 od 1. prosinca 2006.). Tako se niti novo postavljena tužba u ovoj pravnoj stvari po istom zahtjevu o kojom je između istih strana odlučeno pravomoćnom presudom istog suda br. P – 1820/04 od 1. prosinca 2006., ne temelji na različitom činjeničnom osnovu od onog o kojemu je već odlučeno, već je riječ o istovjetnom pravnom odnosu.

Tako iznijeto pravno shvaćanje nižestupanjskih sudova u primjeni odredbe čl. 333. st. 2. ZPP-a nije nepodudarno pravnom shvaćanju ovog suda u primjeni navedene odredbe u odlukama na koje se poziva tužiteljica.

S druge strane tužiteljica u reviziji ne iznosi druge razloge zbog kojih smatra da su postavljena pitanja važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. Slijedom navedenog, razlozima koje je tužiteljica iznijela u reviziji nisu ispunjene pretpostavke iz odredbe čl. 382. st. 2. i 3. ZPP-a u kojima bi postavljena pitanja zbog kojih je revizija izjavljena bila važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, zbog čega je temeljem odredbe čl. 392.b st. 3. ZPP-a u svezi s odredbom čl. 400. st. 3. ZPP-a reviziju tužiteljice trebalo odbaciti.

Zagreb, 4. svibnja 2016.

Predsjednik vijeća

Željko Glušić, v.r.