Legislator Case Law & Legislation
Rev-x-211/2013-2 AI generated

Rev-x-211/2013-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

Case Number Rev-x-211/2013-2
Court / Authority
Jurisdiction Croatia (HR)
Decision Date
Outcome Presuda

Legislator summary

AI generated

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Mikšića predsjednika vijeća, Jasenke Žabčić članice vijeća, mr. sc. Lucije Čimić članice vijeća, Dragana Katića člana vijeća i suca izvjestitelja, te Darka Milkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja H. e. d.d. Z., koga zastupa punomoćnik M. V., odvjetnik u S., protiv I-tuženika Grada Knina, kojeg zastupaju punomoćnici iz Zajedničkog odvjetničkog ureda Ž. Č. i D. Č., odvjetnici u Š., II-tuženika Županije Šibensko-kninske, koju zastupa punomoćnik T. B., odvjetnik u Š. i III-tuženice Republike Hrvatske, koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Kninu, radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude i rješenja Županijskog suda u Šibeniku br. Gž-1275/2010-2 od 5. studenog 2012., kojom je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Kninu br. IP-441/07 od 13. travnja 2010., u sjednici održanoj 22. rujna 2015.,

Legislator headnote

AI generated

Rev-x-211/2013-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske: Drugostupanjskom presudom i rješenjem odbijena je žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđena presuda suda prvog stupnja u odluci o glavnoj stvari (točka I. izreke), kao i u odluci o troškovima postupka u točki IV. izreke, dok je u odnosu na preostali dio odluke o troškovima postupka, uvaženjem žalbe I. i II-tuženika prvostupanjska odluka preinačena i naloženo tužitelju da navedenim tuženicima nadoknadi parnični trošak svakome u iznosu od po 423.562,60 kn, kao i da im nadoknadi troškove žalbenog postupka.

Need to analyze how this precedent applies to your matter?

Cross-reference this judgment against statutes, commentaries, and subsequent citing case law inside Legislator AI.

Open in Legislator →

Full text

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-x 211/13-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Mikšića predsjednika vijeća, Jasenke Žabčić članice vijeća, mr. sc. Lucije Čimić članice vijeća, Dragana Katića člana vijeća i suca izvjestitelja, te Darka Milkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja H. e. d.d. Z., koga zastupa punomoćnik M. V., odvjetnik u S., protiv I-tuženika Grada Knina, kojeg zastupaju punomoćnici iz Zajedničkog odvjetničkog ureda Ž. Č. i D. Č., odvjetnici u Š., II-tuženika Županije Šibensko-kninske, koju zastupa punomoćnik T. B., odvjetnik u Š. i III-tuženice Republike Hrvatske, koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Kninu, radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude i rješenja Županijskog suda u Šibeniku br. Gž-1275/2010-2 od 5. studenog 2012., kojom je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Kninu br. IP-441/07 od 13. travnja 2010., u sjednici održanoj 22. rujna 2015.,

p r e s u d i o j e:

Odbija se revizija tužitelja kao neosnovana.

Tuženiku Gradu Kninu i tuženoj Županiji Šibensko-kninskoj ne dosuđuju se troškovi odgovora na reviziju.

Obrazloženje

Presudom suda prvog stupnja u točki I. izreke odbijen je tužbeni zahtjev na solidarnu isplatu iznosa od 4.420.378,33 kn sa zakonskim zateznim kamatama pobliže naznačenim u tom dijelu izreke, kao i zahtjev za naknadu troškova postupka. Točkom II. do III. izreke naloženo je tužitelju nadoknaditi I. i II-tuženicima troškove postupka svakom u iznosu od po 250.981,50 kn, dok je u točki IV. izreke naloženo tužitelju nadoknaditi II-tuženoj troškove postupka u iznosu od 162.550,00 kn.

Drugostupanjskom presudom i rješenjem odbijena je žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđena presuda suda prvog stupnja u odluci o glavnoj stvari (točka I. izreke), kao i u odluci o troškovima postupka u točki IV. izreke, dok je u odnosu na preostali dio odluke o troškovima postupka, uvaženjem žalbe I. i II-tuženika prvostupanjska odluka preinačena i naloženo tužitelju da navedenim tuženicima nadoknadi parnični trošak svakome u iznosu od po 423.562,60 kn, kao i da im nadoknadi troškove žalbenog postupka.

Protiv drugostupanjske presude i rješenja tužitelj podnosi reviziju iz članka 382. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 28/13 i 89/14 - Odluka Ustavnog suda RH, u daljnjem tekstu: ZPP). U reviziji se poziva na sve razloge iz članka 385. stavak 1. ZPP-a i predlaže preinačenje nižestupanjskih presuda na način da se tužbeni zahtjev prihvati, a podredno njihovo ukidanje i vraćanje predmeta sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

U odgovoru na reviziju Grad Knin i Županija Šibensko-kninska osporavaju sve revizijske navode tužitelja predlažući da se revizija odbaci kao nedopuštena ili odbije kao neosnovana. Zatražili su troškove postupka koji su im nastali podnošenjem odgovora na reviziju.

Revizija nije osnovana.

Na temelju članka 392.a ZPP-a revizijski sud je ispitao pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

U sadržaju revizije ističe se da je na ročištu od 9. listopada 2000. u odnosu na II- tuženika trebalo donijeti presudu zbog izostanka budući su zato bili ispunjeni zakonski razlozi, a kako takva presuda nije donesena, to da su i prvostupanjski i drugostupanjski sud počinili bitnu povredu odredaba parničnog postupka, tim više jer se sud prvog stupnja niti jednom riječju nije osvrnuo na ovu postupovnu situaciju.

Iz navedenog slijedi da se revident poziva na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 1. u vezi s člankom 332. ZPP-a (pretpostavke za donošenje presude zbog izostanka).

Protivno tome, u odnosu na ovaj revizijski navod u kojem se ponavljaju razlozi iz tužiteljeve žalbe, drugostupanjski je sud pravilno ocijenio da u konkretnom slučaju nisu bile ispunjene zakonske pretpostavke za donošenje kontumacione presude u odnosu na II-tuženika jer je na ročište od 9. listopada 2000. pristupio zamjenik zakonskog zastupnika II-tuženika i tom prilikom osporio tužbu i tužbeni zahtjev.

Osim toga, polazeći od sadržaja revizije očito je da revident (opisno) ukazuje još i na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a te onu iz članka 354. stavak 1. u vezi s člankom 375. stavak 1. ZPP-a.

Međutim, niti takvi revizijski navodi nisu osnovani jer pobijana presuda nema nedostataka koji onemogućavaju njezino ispitivanje, a drugostupanjski sud je u obrazloženju svoje odluke ocijenio sve žalbene navode koji su od odlučnog značenja i označio razloge koje je uzeo u obzir po službenoj dužnosti.

Predmet spora je zahtjev tužitelja da mu tuženici solidarno naknade štetu u utuženom iznosu s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.

Revident ističe da tužbeni zahtjev temelji na ugovornoj odgovornosti za štetu jer je, uz pisanu suglasnost I. i II-tuženika, a potpisanu od strane povjerenika Vlade RH za Grad Knin, tijekom 1996. i 1997. izvršio znatna ulaganja u rekonstrukciju i izgradnju potpuno devastiranih kuća u K., katastarske oznake k.č. 301 i 302. k.o. K., čime su izgrađeni novi stambeno-poslovni objekti koji su namijenjeni stanovanju tužiteljevih radnika. Tvrdi da je u tom smislu 30. siječnja 1997. sklopio sporazum s Gradom Kninom i Županijom Šibensko- kninskom u kojem mu oni jamče da neće trpjeti štetne posljedice ako bivši vlasnici navedenih nekretnina vrate nekretnine u svoje vlasništvo, u kojem slučaju bi tužitelj pretrpio štetu u visini vrijednosti izvršenih građevinskih radova.

U postupku koji je prethodio reviziji utvrđeno je:

- da je Grad Knin sporazumom od 30. siječnja 1997. ustupio H. d.d. Z., Proizvodno područje H. S. nekretnine u K., ..., označene kao čest. zgr. 302 i 301 k.o. K., u svrhu sanacije i uređenja istih, s tim da će investitor izvršiti kompletno uređenje i sanaciju u cijelosti uništenih nekretnina o svom trošku,

- da je tim sporazumom ugovoreno da će sve stanove iz odnosnih zgrada Grad Knin dati na korištenje zaposlenicima H. d.d. Z., Proizvodno područje H. S., kao i da će poslovne prostore iz stambenih zgrada dodijeliti H.-u d.d. Z. radi obavljanja poslova iz njegove djelatnosti,

- da člankom 3. sporazuma Grad Knin potvrđuje - da H. neće trpjeti zakonske posljedice zbog eventualnog povratka bivših vlasnika i to ako u odnosu na stanove tako i u odnosu na poslovne prostore za stambene zgrade za koje će H. u cijelosti osigurati financijska sredstva,

- da su sporazum potpisali direktor H. d.d. Z., Proizvodno područje H. S. Ž. D. te za Grad Knin Povjerenik Vlade RH Z. P.,

- da je pravomoćnom presudom br. IP-768/03 od 14. travnja 2005., koja je potvrđena presudom Županijskog suda u Šibeniku br. Gž-1558/05 od 25. rujna 2006., naloženo I- tuženiku Gradu Kninu i tužitelju da, slobodne od osoba i stvari, predaju tužiteljima G. O. i drugima iz te parnice (list 137. spisa), stanove kao posebne dijelove zgrade u K. (dva stana na prvom i dva na drugom katu) označene kao čest. zgr. 302. zk.ul. 356 k.o. K., ali da navedeni vlasnici, sukladno naznačenoj presudim, nisu stupili u posjed te nekretnine,

- da prijašnjim vlasnicima poslovnog prostora u prizemlju čest. zgr, 302. k.o. K. (G. O. i drugi) nije izvršen povrat nekretnine u upravnom postupku, dok da u odnosu na čest. zem. 301 k.o. K., nema podataka da bi nadležnom tijelu bio podnesen zahtjev za priznavanje prava vlasništva i predaju u posjed te nekretnine.

Prvostupanjski sud odbija tužbeni zahtjev u odnosu na I-tuženika ocjenjujući da je sporazum od 30. siječnja 1997. ništav budući tužitelja u tom sporazumu nije zastupala ovlaštena osoba jer potpisnik Ž. D., u vrijeme zaključenja tog sporazuma, nije bio član uprave tuženika. Pritom, zaključuje da u sporazumu, na kojem tužitelj temelji svoj tužbeni zahtjev, nije niti ugovorena obveza I-tuženika na povrat sredstava nesporno uloženih u obnovu i uređenje prije naznačenih nekretnina.

U odnosu na ostale tuženike, tj. Županiju Šibensko-kninsku i Republiku Hrvatsku prvostupanjski sud odbija tužbeni zahtjev utvrđujući da ti tuženici zapravo nisu bili ugovorne stranke sporazuma od 30. siječnja 1997., a povjerenik Vlade RH za Grad Knin da je odnosni sporazum potpisao samo kao ovlašteni zastupnik I-tuženika, a ne Republike Hrvatske.

Drugostupanjski sud odbija žalbu tužitelja i primjenom odredbe iz članka 368. stavak 2. ZPP-a potvrđuje prvostupanjsku presudu u dijelu koji se odnosi na glavnu stvar - tražbinu na isplatu naknade štete (točka 1. izreke), dok je glede troškova postupka uvažio žalbe I. i II- tuženika i preinačio taj dio presude.

U tom se smislu u obrazloženju pobijane odluke ističe da tužitelj zbog ulaganja u navedene poslovno-stambene zgrade, prema utvrđenom činjeničnom stanju, još uvijek nije pretrpio materijalnu štetu jer je dobio na korištenje stambeno-poslovne prostore, a prijašnjim vlasnicima poslovnog prostora u prizemlju čest. zgr. 302 k.o. K. nije izvršen povrat nekretnine u upravnom postupku, a niti su stupili u posjed stanova na prvom i drugom katu sukladno presudi P-768/03. U odnosu na drugu zgradu čest. zgr. 301 k.o. K., drugostupanjski sud navodi da ni sam tužitelj ne tvrdi da je po prijašnjim vlasnicima nadležnom tijelu podnesen bilo kakav zahtjev za priznavanje prava vlasništva i predaju posjeda te nekretnine.

Slijedom toga, drugostupanjski sud ocjenjuje da tužitelj, koji u postupku nije stavio zahtjev za ispunjenje ugovorne obveze nego zahtjev za naknadu štete, nije dokazao da bi za sada, dakle, sve dok ima posjed stanova i poslovnih prostora zbog kojih je izvršio sporna ulaganja, trpio bilo kakvu štetu jer niti u tužbi niti tijekom parnice nije tvrdio da je izgubio posjed tih nekretnina, odnosno da se te nekretnine koriste od strane trećih osoba mimo njegove volje ili protivno svrsi i namjeni zbog koje je poduzeo sporna ulaganja u obnovu tih objekata.

Pravilno je drugostupanjski sud, primjenjujući odredbe o naknadi štete (iz članka 154. i 155. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01, u nastavku teksta: ZOO), zaključio da tužitelj tijekom postupka nije dokazao da bi pretrpio bilo kakvu materijalnu štetu zbog izvršenih ulaganja u odnosne nekretnine, koje su sve do zaključenja glavne rasprave, ostale u njegovom posjedu ili u posjedu njegovih radnika, što je i bila svrha obnove navedenih nekretnina.

Prema tome, sve dok je tako kako je utvrđeno u postupku pred nižestupanjskim sudovima, dakle, dok je tužitelj u posjedu spornih nekretnina u koje je ulagao sredstva za njihovu obnovu, nisu se ostvarile pretpostavke za bilo kakvu naknadu štete iz jednostavnog razloga jer sporna šteta, bila ona ugovorna ili izvanugovorna, još nije ni nastala, a upitno je da li će i kada nastati i u kolikom opsegu.

Člankom 3. navedenog sporazuma ugovoreno je „… da H. neće trpjeti zakonske posljedice zbog eventualnog povratka bivših vlasnika, i to kako u odnosu na stanove tako i u odnosu na poslovne prostore, za stambene u zgrade za koje će H. P. H. S. u cijelosti osigurati financijska sredstva“ (list 11.spisa).

Dakle, kada i sam revident u reviziji naglašava da mu je zbog opsega ulaganja zajamčeno stjecanje prava vlasništva predmetnih nekretnina ili, u protivnom da je ugovorena naknada štete, tada je odredba iz članka 3. sporazuma od 30. siječnja 1997. svojevrsno jamstvo kojim se Grad Knin obvezuje prema tužitelju ispuniti pravovaljanu i dospjelu zakonsku obvezu drugih osoba, a ne svoju (članak 997. ZOO).

U konkretnom sporu to bi bila obveza „bivših“ vlasnika na isplatu tužiteljevih ulaganja u odnosne nekretnine jer su upravo te osobe, na teret tužiteljeve imovine, stekle i mogle steći bez pravne osnove vrijednost izvršenih ulaganja. Međutim, obveza na isplatu izvršenih ulaganja dospijeva tek od onog trenutka kada vlasnici nekretnina steknu mogućnost ubiranja koristi od izvršenih ulaganja, dakle, zasigurno onda kada (kao vlasnici) stupe u posjed tih nekretnina i tek od tog trenutka može se govoriti o nastupanju uvjeta iz članka 3. sporazuma, tj. „zakonskih posljedica zbog eventualnog povratka bivših vlasnika“ i ujedno gubitku posjeda od strane tužitelja.

Zbog toga je pravilan zaključak drugostupanjskog suda da tužitelj u ovom slučaju i za sada zapravo nije dokazao svoje tvrdnje o nastupu štete u visini ulaganja u odnosne nekretnine, stoga je pravilnom primjenom materijalnog prava tužbeni zahtjev osnovano odbijen.

Tužitelj se u reviziji izrijekom poziva na „Dodatak“ (od 10. travnja 1999.) sporazumu od 30. siječnja 1997., međutim, taj dokaz tijekom prvostupanjskog postupka nije ni predložen u dokazne svrhe, a niti su ga sudovi ispitivali i ocijenili.

Stranke mogu u reviziji iz članka 382. stavka 1. ZPP-a iznijeti nove činjenice i predlagati nove dokaze samo ako se oni odnose na bitne povrede odredaba parničnog postupka zbog kojih se revizija može podnijeti.

Pozivajući se na sadržaj „Dodatka“ od 10. travnja 1999. tužitelj u reviziji zapravo iznosi nove činjenice i predlaže nove dokaze koji se ne odnose na bitne povrede odredaba parničnog postupka već se njima osporava činjenično utvrđenje, što u reviziji nije dopušteno pa ovi revizijski navodi nisu ni ispitivani (članak 387. ZPP-a).

Osim toga, pravilan je zaključak o promašenoj pasivnoj legitimaciji glede II-tužene Županije Šibensko-kninske i III-tuženice Republike Hrvatske budući ti tuženici doista nisu bili stranke sporazuma od 30. siječnja 1997.

Tužitelj u reviziji osporava i odluku o troškovima postupka, ali bez da je u tom dijelu revizije određeno naveo i obrazložio razloge koji se tiču dosuđenih troškova spora, a razlozi koji nisu tako obrazloženi neće se uzeti u obzir (članak 386. ZPP-a).

Odgovori na reviziju koje su podnijeli u izreci naznačeni tuženici nisu bili potrebni za vođenje parnice pa im ti troškovi nisu ni dosuđeni (članak 155. stavak 1. i 166. stavak 1. ZPP- a).

Završno, valja istaknuti da o troškovima postupka nema potrebe odlučivati posebnim drugostupanjskim rješenjem kad je odluka o troškovima postupka sadržana u prvostupanjskoj presudi, osim ako se žalbom ne napada samo odluka o troškovima postupka (članak 129. stavak 5. i članak 167.).

Slijedom toga, ispitujući pobijanu presudu samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji, primjenom odredbe iz članka 393. ZPP-a, valjalo je odbiti reviziju tužitelja i presuditi kao u izreci.

Zagreb, 22. rujna 2015.

Predsjednik vijeća:

Ivan Mikšić, v.r.