II Kž-150/2011-4 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: II Kž 150/11-4

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Zlate Lipnjak-Bosanac kao predsjednice vijeća, Ileane Vinja i Melite Božičević-Grbić kao članova vijeća, uz sudjelovanje sudske savjetnice Buge Mrzljak Stenzel kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. N. P., zbog kaznenog djela iz čl. 173. st. 2. Kaznenog zakona, odlučujući o žalbi optuženika podnesenoj protiv rješenja Županijskog suda u Puli-Pola od 16. ožujka 2011. broj K-10/10, o produljenju pritvora u tijeku postupka nakon nepravomoćno izrečene presude, u sjednici održanoj 30. ožujka 2011.,

r i j e š i o j e:

Odbija se žalba opt. N. P. kao neosnovana.

Obrazloženje

Prvostupanjskim rješenjem Županijskog suda u Puli-Pola, u tijeku postupka nakon nepravomoćno izrečene presude kojom je opt. N. P. proglašen krivim zbog počinjenja kaznenog djela iz čl. 173. st. 2. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 110/97, 27/98, 50/00, 129/00, 51/01, 105/04, 84/05, 71/06 i 110/07, 152/08 – u nastavku: KZ), te mu je izrečena kazna zatvora u trajanju od tri godine i šest mjeseci, produljen je pritvor protiv optuženika iz osnove u čl. 102. st. 1. t. 1. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 110/97, 27/98, 58/99, 112/99, 58/02, 143/02 i 115/06 – u nastavku ZKP).

Protiv tog rješenja, žalbu je podnio opt. N. P. osobno, s prijedlogom da se pobijano rješenje preinači na način da mu se ukine pritvor.

Žalba nije osnovana.

Protivno žalbenim tvrdnjama, prema ocjeni Vrhovnog suda Republike Hrvatske, kao drugostupanjskog suda, ispravno je prvostupanjski sud utvrdio da protiv opt. N. P. postoje razlozi za daljnju primjenu mjere pritvora iz osnove u čl. 102. st. 1. t. 1. ZKP-a.

Naime, ispravno prvostupanjski sud zaključuje da utemeljenost mjere pritvora iz osnove u čl. 102. st. 1. t. 1. ZKP-a, proizlazi iz okolnosti da optuženik uz državljanstvo Republike Hrvatske ima i državljanstvo Republike Bosne i Hercegovine, gdje prema podacima spisa kaznenog predmeta faktički boravi, brinući se za roditelje, te gdje mu prema obrani borave djeca, dok na području Republike Hrvatske nema imovine, stalnog zaposlenja niti ovdje ostvaruje kakav redovan prihod. Ako se uz navedeno ima u vidu visina kazne na

II Kž 150/11-4

koju je nepravomoćno osuđen, kao dodatna motivacija za bijeg, navedene okolnosti, i prema ocjeni Vrhovnog suda Republike Hrvatske, kao drugostupanjskog suda, u svojoj ukupnosti upućuju na zaključak o postojanju konkretnih okolnosti koje upućuju na opasnost da bi optuženik puštanjem na slobodu mogao pobjeći ili se kriti na području druge države.

Slijedom navedenog, ispravno je prvostupanjski sud produljio pritvor protiv optuženika iz osnove u čl. 102. st. 1. t. 1. ZKP-a, kao nužnu i jedinu prikladnu mjeru osiguranja nazočnosti u ovom kaznenom postupku, a pri tome, unatoč činjenici da se optuženik u pritvoru nalazi godinu dana i dvadeset i jedan dan, utemeljenost i trajanje ove mjere nisu dovedeni u pitanje niti primjenom načela razmjernosti, sve s obzirom na težinu inkriminiranog kaznenog djela i kaznu na koju je nepravomoćno osuđen.

Optuženik u žalbi ističe da ima prijavljen boravak u Republici Hrvatskoj od 1986. godine na adresi u R., da je oženjen i ima dvoje malodobne djece, da mu je supruga nezaposlena, da ga u slučaju puštanja na slobodu čeka posao, a da je u Republiku Bosnu i Hercegovinu odlazi zbog pomoči teško bolesnim roditeljima. No ovakvi ničim potkrijepljeni žalbeni navodi, nisu su od utjecaja za donošenje drugačije odluke, imajući u vidu obranu optuženika na raspravi iz koje proizlazi da faktički boravi u D., da brak optuženika nije razveden ali da je bračna zajednica stvarno prekinuta, pa da mu supruga boravi kod roditelja u D. R., dok su djeca na skrbi kod optuženika i njegovih roditelja u D. Pri tome, obećanje optuženika izneseno u žalbi, da će se u slučaju puštanja na slobodu redovito odazivati pozivima suda, pored svih ostalih utvrđenih okolnosti, samo za sebe, ne predstavlja dovoljno čvrstu garanciju nazočnosti optuženika u ovom kaznenom postupku. Također nije osnovan niti žalbeni navod optuženika, da nema mjesta daljnjoj primjeni pritvora jer je nepravomoćno osuđen na kaznu zatvora u trajanju manjem od pet godina, s obzirom na svrhu zbog koje je optuženiku produljen pritvor.

Slijedom navedenog, a budući žalbom optuženika nije dovedena u sumnju osnovanost pobijanog rješenja, niti su pobijanim rješenjem ostvarene povrede na koje drugostupanjski sud, sukladno odredbi čl. 398. st. 4. ZKP-a, pazi po službenoj dužnosti, na temelju čl. 398. st. 3. ZKP-a odlučeno je kao u izreci ovog rješenja.

U Zagrebu, 30. ožujka 2011.

Zapisničar:

Predsjednica vijeća:

Buga Mrzljak Stenzel, v.r.

Zlata Lipnjak-Bosanac, v.r.