Rev-3570/1994-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 3570/1994-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Stanka Jesenkovića kao predsjednika vijeća, te Borisa Guttmanna, Vladimira Drakulića, Stanka Hautza i Vlatke Potočnjak-Radej, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja G.F. iz V., koga zastupa punomoćnik K.A., odvjetnik iz V., protiv tuženika HŽ-Hrvatske željeznice Z., Prometno transportno područje V., radi naknade štete, rješavajući reviziju tuženika protiv presude Županijskog suda u Osijeku od 28. travnja 1994. godine br. Gž- 580/94 kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Vinkovcima od 8. prosinca 1993. godine br. P- 638/93, u sjednici održanoj dana 7. travnja 1998. godine,

p r e s u d i o j e:

Odbija se revizija tuženika kao neosnovana.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom tuženik je obvezan tužitelju platiti na ime naknade štete i to za pretrpljene fizičke bolove 14.000,00 kn, za strah 5.000,00 kn, za duševne bolove zbog smanjenja životnih aktivnosti 49.500,00 kn, za naruženost 11.000,00 kn, za tuđu pomoć i njegu od 5. travnja 1991. do 8. 12. 1993. godine iznose navedene u izreci prvostupanjske presude, a od 8. 12. 1993. godine iz tog osnova pa u buduće mjesečnu rentu u iznosu od 230,00 kn.

Tuženik je također obvezan tužitelju isplatiti izgubljenu zaradu u iznosima navedenim u izreci prvostupanjske presude počam od 6. 3. 1991. godine, a od 1. 11. 1993. godine za u buduće plaćati rentu na ime razlike između mirovine i prosjeka plaće usporednog radnika u iznosu od 242,89 kn, sve s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, kao i naknaditi parnični trošak u iznosu od 2.082,60 kn s pripadajućim zakonskim kamatama od 8. 12. 1993. godine do isplate.

S preostalim dijelom tužbenog zahtjeva tužitelj je odbijen.

Drugostupanjskom presudom odbijene su žalbe stranaka i potvrđena presuda suda prvog stupnja u cijelosti.

Protiv te presude reviziju je izjavio tuženik u dijelu kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev zbog pogrešne primjene materijalnog prava i bitnih povreda odredaba parničnog postupka (čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 7. ZPP i 354. st. 2. toč. 13. ZPP).

Opravdavajući reviziju tuženik prigovara manjkavosti provedenog dokaznog postupka a posebice što da sudovi svoje utvrđenje o načinu povređivanja tužitelja temelje na njegovom iskazu koji iskaz revident ocjenjuje subjektivnim. Naime, tvrdnja je tuženika da je tužitelj uskakao u vlak u pokretu i pritom pao pod kotače vlaka, te time svojom nepažnjom pridonio nastanku štetnog događaja, pa da je stoga i materijalno pravo povrijeđeno jer je neosnovan odbijen prigovor podijeljene odgovornosti.

Stoga predlaže da se obadvije presude nižestupanjskog suda preinače i odbije tužbeni zahtjev podredno da se ukinu i predmet vrati na ponovno suđenje.

Na reviziju nije odgovoreno, niti se o reviziji izjasnio Državni odvjetnik Republike Hrvatske.

Revizija nije osnovana.

Nižestupanjski sudovi su u dovoljnoj mjeri utvrdili sve relevantne činjenice u svojim odlukama dali valjane razloge o istima, koji razlozi nisu u međusobnoj proturječnosti niti proturječe provedenim dokazima, tako da ne predležu rečene bitne povrede odredaba parničnog postupka, pa se presuda može ispitati.

Ni materijalno pravo nije pogrešno primijenjeno.

Naime, predmet spora je zahtjev tužitelja za naknadu štete (materijalne i nematerijalne štete, te rentnog zahtjeva s osnova tuđe pomoći i gubitka zarade) zbog povrede na radu koju je tužitelj radeći kao kondukter vlaka doživio dana 5. ožujka 1991. godine na željeničkom kolodvoru u S.M. kada su mu pregažene obje noge te zatim izvršena amputacije desne natkoljenice i lijeve potkoljenice uz iščašenje lijevog kuka koji je zamijenjen umjetnim, te zadobivanje niza lakših ozljeda.

Na konkretni slučaj u pogledu ocjene tuženika za štetu tužitelju primjenjuju se odredbe Zakona o zaštiti na radu ("NN" br. 19/83, dalje: ZZR) i to odredba čl. 6. temeljem koje postoji objektivna odgovornost tuženika ako ne dokaže da je šteta nastala iz razloga kojega oslobađaju odgovornosti, a to su viša sila, radnja i djelovanje treće osobe i krivnja radnika.

Nižestupanjski sudovi su pravilno primijenili materijalno pravo kada su kao neosnovan odbili prigovor podijeljene odgovornosti, te na temelju svih provedenih dokaza izveli pravilan zaključak da tužitelj svojim ponašanjem nije pridonio nastanku štetnog događaja, kao ni veličini štete.

Naime, utvrđeno je, da je tužitelj kao zadnji kondukter prije kretanja vlaka sa kolodvora stajao ispred zadnjih ili predzadnjih kola (to su potvrdila i dvojica konduktera koji su bili zaduženi za prednji odnosno središnji dio kompozicije vlaka), da je dao s ostalim kondukterima signal da su spremni za polazak otpremniku vlaka, te u trenutku kada je stajao na stepenicama držeći se obim rukama za rukohvat uslijed naglog pokretanja vlaka noge su mu se omakle te su zatim zahvaćene vagonom, iako se i dalje držao za rukohvat pored prvih vrata zadnjih kola.

Stoga pravilno su nižestupanjski sudovi, a suprotno tvrdnji tuženika utvrdili da se tužitelj kritične zgode pridržavao svih pravila službe, dok tuženik nije dokazao skriveno ponašanje tužitelja pa je stoga tuženik dužan tužitelju naknaditi svu štetu proisteklu iz štetnog događaja.

Tuženik posebno ne prigovara utuženim vidovima štete kako u osnovu, tako ni u visini, no s obzirom da tuženik poriče svoju odgovornost za štetni događaj valjalo je i u tom dijelu cijeniti da li je materijalno pravo pravilno primijenjeno.

Nižestupanjski sudovi su dosuđenju pravične naknade za fizičke bolove, strah i naruženost pravilno primijenili čl. 200. ZOO cijeneći pri tom intenzitet i trajanje fizičkih bolova, straha, dugotrajno liječenje i operacijske zahvate te sve nelagode koje je pritom tužitelj trpio, kao i visok stupanj nagrđenosti. Kod tužitelja je utvrđena invalidnost 100% zbog gubitka obje noge, pa prema stajalištu ovog suda dosuđena naknada za duševne boli zbog smanjenja životnih aktivnosti je i u premalenom iznosu dosuđena tužitelju, no kako tužitelj nije revidirao to su u tom dijelu presude nižih sudova ostale neizmijenjene. Naknade štete s osnova tuđe pomoći i njege kao i rente s istog osnova pravilno je dosuđena prema odredbi čl. 195. ZOO a visina te štete pravilno utvrđena prema vrijednostima i kriterijima u času pružanja usluge jer se radi o materijalnoj šteti.

Također i izgubljena zarada koja se ukazuje kao razlika između naknade za bolovanje i onog što bi tužitelj primao da je radio, a od odlaska u mirovinu od 1. 11. 1993. godine pa nadalje utvrđena u obliku rente kao razlika mirovine i zarade usporednog radnika pravilno je utvrđena temeljem odredbe čl. 195. ZOO. Kako dakle nisu ostvareni razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, a nije učinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 10. ZPP na koju ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, valjalo je temeljem odredbe čl. 393. ZPP odlučiti kao u izreci.

U Zagrebu, 7. travnja 1998. godine,

Predsjednik vijeća:

Stanko Jesenković, v.r.

Suglasnost ovog prijepisa s izvornikom ovjerava

Viši administrativni referent:

(Štefica Klepac)