Rev-1604/1994-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Rev 1604/1994-2

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Stanka Jesenkovića kao predsjednika vijeća, te Borisa Guttmanna, Vladimira Drakulića, Stanka Hautza i Vlatke Potočnjak-Radej, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja S.M. iz Z., B.C. br. …, protiv tuženika 1. A.A., 2. A.B. i 3. A.M., svi iz Z., R. prolaz … i svi zastupani po punomoćniku H.N., odvjetniku iz Z., radi utvrđenja i predaje radnje na korištenje, rješavajući reviziju tužitelja protiv rješenja Okružnog suda u Zagrebu od 14. svibnja 1991. godine br. Gž-7479/90 kojim je potvrđeno rješenje Općinskog suda u Zagrebu od 13. veljače 1989. godine br. P-3/88, u sjednici održanoj dana 24. studenoga 1998. godine,

r i j e š i o j e:

Prihvaća se revizija tužitelja, te se ukidaju rješenje Okružnog suda u Zagrebu od 14. svibnja 1991. godine br. Gž-7479/90 i rješenje Općinskog suda u Zagrebu od 13. veljače 1989. godine br. P-3/88 i predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.

Obrazloženje

Rješenjem suda prvog stupnja odbačena je tužba tužitelja kojom predlaže da se prihvati slijedeći tužbeni zahtjev:

"Utvrđuje se da je tužitelj S.M. iz Z., C. …, na redu da jedino vodi samostalnu slastičarsku radnju u Z., J. …, te se tuženici A.A., A.B. i A.M. obvezuju da radnju predaju tužitelju na jednogodišnje korištenje počev od 1. siječnja naredne godine od godine pravomoćnosti ove presude pod prijetnjom prinudnog izvršenja kao i da tužitelju solidarno naknade troškove parničnog postupka.

Drugostupanjski sud odbio je žalbu tužitelja kao neosnovanu i potvrdio prvostupanjsko rješenje.

Protiv pravomoćnog rješenja drugostupanjskog suda reviziju je izjavio tužitelj zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom da se obje odluke nižestupanjskih sudova ukinu i predmet vrati na ponovni postupak prvostupanjskom sudu.

U odgovoru na reviziju tuženici su predložili da se revizija odbaci kao nedopuštena jer nije ispunjen uvjet iz čl. 382. st. 1. ZPP, a taj je da se revizija podnosi protiv pravomoćne presude suda drugog stupnja, podredno, da se ista odbaci kao nepravovremena jer nije podnijeta unutar roka od 30 dana.

Revizija je pravodobna iz razloga, jer je tužitelju u skladu s odredbama ZPP drugostupanjska odluka dostavljena 31. 12.1993. godine, a tužitelj je reviziju izjavio 29. 1. 1994. godine.

Revizija je dopuštena.

Naime, i protiv rješenja drugostupanjskog suda kojim je postupak pravomoćno završen u smislu čl. 400. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("NN" br. 53/91, 91/92 - ZPP) stranke mogu izjaviti reviziju, a budući da se u konkretnom slučaju, radi o imovinskopravnom sporu s obzirom na naznačenu vrijednost predmeta spora ne predleži primjena odredbe čl. 400. st. 2. ZPP prema kojoj odredbi revizija protiv rješenja nije dopuštena u sporovima u kojima ne bi bila dopuštena protiv pravomoćne presude (čl. 382. st. 2. i 3. ZPP).

Revizija je osnovana.

Nižestupanjski sudovi svoju odluku temeljena odredbi čl. 333. ZPP, jer da se radi o zahtjevu o kojem je već pravomoćno odlučeno presudom Općinskog suda u Zagrebu od 15. veljače 1984. godine br. P- 2633/82 (l. 24 spisa).

Izrekom te presude prvotuženik i otac drugo i trećetuženika utvrđeni su vlasnicima zanatske slastičarske radnje u Z., J. …, kao i određeno navedenog inventara u radnji, te je tuženik u ovom predmetu tužitelj dužan napustiti zanatsku radnju i naknaditi parnični trošak.

Prema stajalištu prvostupanjskog suda kako je citiranom presudom naloženo tuženiku u ovom predmetu tužielju da napusti zanatsku radnju i to pro futuro, pa da stoga tužitelj u ovom pravnom sporu ne može tražiti uvođenje u posjed te radnje radi korištenja tijekom jedne kalendarske godine pozivom na sporazum od 5. 7. 1979. godine koji je zaključen između tužitelja i tuženika odnosno prednika drugo i trećetuženika o načinu korištenja radnje.

Takvo pravno stajalište zauzeo je drugostupanjski sud u svojoj odluci iz čega bi proizlazilo da nižestupanjski sudovi stoje na stajalištu da zapreku za vođenje ove parnice predstavljala bi okolnost, što da su dva zahtjeva sadržajno kontradiktorna, tako da su uzajamno inkopatibilna, pa osnovanost jednog zahtjeva isključuje mogućnost da bude osnovan i ovaj drugi zahtjev.

Iz sadržaja predmeta spora u spisu br. P-2633/82 proizlazi da su tuženici u tom predmetu tužitelji zaključili kupoprodajni ugovor sa zajedničkim ocem stranaka, te temeljem tog ugovora i vlastitog ulaganja postavili tužbeni zahtjev za utvrđenje vlasništva sporne radnje i određenog inventara naspram tuženika u ovoj parnici tužitelja, koji im je to pravo osporavao.

Sud je prihvatio istaknuti tužbeni zahtjev za utvrđenje nalažući ujedno tuženiku u ovom predmetu tužitelju, a utvrđujući da nema suvlasničkog udjela u spornoj radnji napuštanje sporne radnje koju drži u posjedu.

Tužbeni zahtjev u ovom predmetu a to je zahtjev za utvrđenje određenog pravnog odnosa među strankama o načinu korištenja i predaju u posjed sporne radnje tužitelj temelji na sporazumu kojeg su stranke odnosno njihovi prednici (pok. otac drugo i trećetuženika) kao suosnivači radnje zaključili o vođenju zajedničke radnje 5. 7. 1979. godine, a koji je ugovor prema tvrdnji tužitelja još uvijek egzistentan, a tuženici ga osporavaju.

S obzirom na ovakav sadržaj pravnog odnosa, a suprotno izraženom shvaćanju nižestupanjskih sudova ne slijedi zaključak o inkopatibilnosti zahtjeva za predaju u posjed sporne radnje prema prihvaćenom zahtjevu za napuštanje radnje od strane tužitelja prema pravomoćnoj presudi. To stoga jer sadržaj odnosa stranaka zasnovan citiranim sporazumom nije bio predmet odlučivanja a niti je raspravljen ni ocijenjen u predmetu spisa P-2633/82, što proizlazi i iz obrazloženja pravomoćne presude od 15. veljače 1984. godine Naime, zaključak o kontradiktornosti zahtjeva mora imati svoju podlogu u činjeničnom kompleksu, a ne u pukoj pravnoj konstrukciji, jer iako pravomoćnost presude zahvaća samo njezin dispozitiv, a ne i obrazloženje, elementi dispozitiva ne pružaju uvijek dovoljan osnov za sadržajnu identifikaciju odluke, pa tek razlozi presude omogućuju utvrđivanju suštinskog sadržaja dispozitiva, identifikaciju stranaka, pravnog odnosa odnosno događaja na kojeg se presuda odnosi.

Kako su nižestupanjski sudovi propustili tako postupiti, te razlozi odluke ne sadrže odlučne činjenice za razrješenje ovog spora, učinjena je bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 13. ZPP na koju s pravom opisno ukazuje tužitelj, pa je temeljem odredbe čl. 391. ZPP odlučeno kao u izreci.

U ponovljenom postupku valja otkloniti navedeni nedostatak, te temeljem odredaba ZPP odlučiti o osnovanosti zahtjeva tužitelja.

U Zagrebu, 24. studenoga 1998. godine,

Predsjednik vijeća:

Stanko Jesenković, v.r.