Rev-1701/1998-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-1701/1998-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Borisa Guttmanna, kao predsjednika vijeća, te Stanka Hautza, Vlatke Potočnjak-Radej, Ivana Mikšića i Petra Milasa, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice J. D. iz K., zastupane po B. Š. odvjetniku u P., protiv tuženika P. d.d. iz P., zastupanog po Z. M. odvjetniku u S. radi naknade štete, odlučujući o revizijama stranaka protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Dubrovniku od 26. veljače 1998. godine br. Gž-1067/97, kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Metkoviću od 01. rujna 1997. godine br. P-998/95, u sjednici održanoj dana 11. travnja 2001. godine

p r e s u d i o je:

Revizija tužiteljice djelomično se prihvaća, te se djelomično preinačuju nižestupanjske presude – presuda presude Županijskog suda u Dubrovniku od 26. veljače 1998. godine br. Gž-1067/97 i presuda Općinskog suda u Metkoviću od 01. rujna 1997. godine br. P-998/95, u pobijanom odbijajućem dijelu odštetnog zahtjeva s osnove duševnih bolova zbog smanjenja životne aktivnosti tako da se obvezuje tuženika isplatiti tužiteljici po toj osnovi i daljnji iznos pravične novčane naknade od 32.000,00 kn sa zakonskim zateznim kamatama od 01. rujna 1997. do isplate, te na ime troškova cjelog postupka isplatiti iznos od 11.684,00 kn, sve u roku 15 dana.

U preostalom dijelu revizija tužiteljice odbija se kao neosnovana.

Revizija tuženika odbija se kao neosnovana u cijelosti.

Obrazloženje

Presudom suda prvog stupnja presuđeno je:

“I. Dužan je tuženik na ime naknade nematerijalne štete isplatiti tužiteljici iznos od 106.000,00 kuna (stošestttisućakuna) i to: za pretrpljene fizičke bolove 18.000,00 kuna, za pretrpljene duševne bolove zbog smanjenja životne aktivnosti 88.000,00 kuna, sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od presuđenja do isplate, kao i naknaditi joj parnički trošak u iznosu od 9.600,00 kuna (devettistućašestokuna), a sve to u roku od 8 dana.

II. Odbija se kao neosnovan dio tužbenog zahtjeva tužiteljice u iznosu od 87.000,00 kuna (osamdesetsedamtistućakuna).”

Presudom suda drugog stupnja potvrđena je prvostupanjska presuda.

Protiv presude suda drugog stupnja reviziju su izjavile obje stranke.

Tužiteljica pobija presudu u odbijajućem dijelu tužbenog zahtjeva pozivajući se na sve revizijske razloge iz čl. 385. st. 1. Zakona o parničkom postupku – ZPP (“Narodne novine” br. 53/91 i dr.), s prijedlogom da revizija bude prihvaćena i pobijana presuda preinačena tako da tužbeni zahtjev bude usvojen.

Tuženik pobija presudu u dosuđujućem dijelu, a zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da revizija bude prihvaćena i pobijana presuda ukinuta te predmet vraćen na ponovno suđenje, ili da presuda bude preinačena na način da tužbeni zahtjev bude odbijen u cijelosti kao neosnovan, odnosno da bude dosuđen manji iznos pravične novčane naknade.

Odgovor na revizije nije podnesen, a Državni odvjetnik Republike Hrvatske o revizijama se nije izjasnio.

Revizija tužiteljice je djelomično osnovana, a revizija tuženika je neosnovana.

U odnosu na reviziju tužiteljice:

Revizijom tužiteljice pobija se dio presude kojim su djelomično odbijeni odštetni zahtjevi za naknadu nematerijalne štete s osnove fizičkih bolova i duševnih bolova zbog smanjenja životne aktivnosti, te u cijelosti odbijen odštetni zahtjev s osnove pretrpljenog straha.

U postupku su utvrđenje sve činjenice i okolnosti koje su od značaja za odlučivanje o osnovanosti i visini odštetnih zahtjeva.

Tako je utvrđeno da je tužiteljica radeći kod tuženika na izradi azbesta preko 20 godina oboljela od profesionalne bolesti azbestoze pluća i pleure, da je bolest nastupila nekoliko godina prije njezina umirovljenja 1984. godine, a prvi put je diagnosticirana 1985. godine, da je bolest uzrokovala kod tužiteljice teške poremećaje u disanju tako da ne može obavljati bilo kakve fizičke poslove, zbog čega joj je teško brinuti se o samoj sebi, da se radi o smanjenju životnih aktivnosti za 50 do 60%, da tužiteljica u predjelu pluća i grudnog koša kao posljedicu bolesti osjeća fizičke bolove manjeg intenziteta koji se pojavljuju pri naporu, te da unatoč tome što se radi o teškom oboljenju koje može progredirati tužiteljica zbog svoje intelektualne slabosti i neupućenosti u uzroke bolesti azbestoze i moguće posljedice te bolesti negira postojanje bilo kakvog straha vezanog za bolest.

Slijedom navedenih činjenica sudovi su materijalno pravo pravilno primjenili kada su odlučujući o odštetnim zahtjevima s osnove fizičkih bolova i pretrpljenog straha zahtjev s osnove straha ocijenili neosnovanim u cijelosti, a s osnove fizičkih bolova pravičnu novčanu naknadu utvrdili i tužiteljici dosudili u iznosu od 18.000,00 kn.

Sukladno odredbi iz čl. 200. st. 1. Zakona o obveznim odnosima – ZOO (“Narodne novine br. 53/91) oštećeniku pripada pravo na pravičnu novčanu naknadu za rečene oblike nematerijalne štete ako okolnosti slučaja, a osobito jačina bolova i straha i njihovo trajanje to opravdavaju. Dakle, da bi se oštećeniku moglo priznati pravo na pravičnu novčanu naknadu za strah nije dovoljno samo postojanje objektivnih razloga za postojanje straha, koji u konkretnom slučaju nedvojbeno postoje, već je potrebno da je kod oštečenika taj psihički osjećaj prisutan.

Budući tužiteljica zbog svojih osobnih svojstava nije svjesna svih posljedica konkretne bolesti, te sama negira postojanje straha, ne može joj se priznati pravo na naknadu nematerijalne štete po toj osnovi.

Međutim, revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava postoji u odbijajućem dijelu pobijane presude kojim je odlučeno o odštetnom zahtjevu s osnove duševnih bolova zbog smanjenja životne aktivnosti.

Visinu te štete sudovi su utvrdili i tužiteljici dosudili u iznosu od 88.000,00 kn. Imajući u vidu visoki stupanj smanjenja životne aktivnosti tužiteljice (50 do 60%), te pojavne oblike kroz koje će se smanjenje životne aktivnosti očitovati, kao i životnu dob tužiteljice (rođ. 1932. godine) ovaj sud ocjenjuje da primjereni iznos pravične novčane naknade za taj oblik nematerijalne štete, utvrđen u skladu s kriterijima i mjerilima propisanim odredbom iz čl. 200. st. 1. ZOO, predstavlja iznos od 120.000,00 kn. Tužiteljica u reviziji neosnovano ističe da joj sudovi na ime naknade buduće štete iz čl. 203. ZOO nisu dosudili “niti jedne kune i ne samo što joj po toj osnovi nisu ništa dosudili, nego su propustili obrazložiti zašto joj nisu dosudili.”, te da se zbog toga u tom dijelu presude ne mogu ispitati, čime se opisno ukazuje na postojanje bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 13. ZPP.

U obrazloženju nižestupanjskih presuda izrjekom je navedeno da tužiteljica trpi i da će u budućnosti trpiti nematerijalnu štetu, te da je naknada za fizičke bolove i duševne bolove zbog smanjenja fizičke aktivnosti utvrđena između inog i obzirom na posljedice koje je bolest već izazvala, kao i one što ih u budućnosti može izazvati, pa citirani revizijski navodi ne samo što su neosnovani već su i proizvoljni.

Kako dakle ne postoji bitna povreda odredaba parničnog postupka koja se u reviziji ističe, a ne postoji niti bitna povreda iz čl. 354. st. 2. toč.10. ZPP-a na koju, sukladno odredbi iz čl. 386 ZPP-a, revizijski sud pazi po službenoj dužnosti, za zaključiti je da revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka nije ostvaren, dok je zbog djelomičnog postojanja revizijskog razloga pogrešne primjene materijalnog prava, uz djelomično prihvaćanje revizije nižestupanjske presude valjalo preinačiti u odbijajućem dijelu odštetnog zahtjeva s osnove duševnih bolova zbog smanjenja životnih aktivnosti i obvezati tuženika na isplatu daljnjeg iznosa pravične novčane naknade u iznosu od 32.000,00 kn koji predstavlja razliku između iznosa naknade kojeg je utvrdio ovaj sud i naknade koju su utvrdili nižestupanjski sudovi, a u preostalom dijelu temeljem odredbe iz čl. 393. ZPP reviziju odbiti kao neosnovanu.

U odnosu na reviziju tuženika:

Glede revizijskog razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka tuženik neosnovano ističe da je sud počinio bitne povrede provodeći dokazni postupak manjkavo i nepotpuno, jer da su nalazi liječničkih vještaka “nekompententni i površni”, da vještaci nisu na valjan način obrazložili temeljem čega je utvrđeno da bi se radilo o azbestozi, pa da je zbog toga tuženik isticao potrebu pravilnog i utemeljenog utvrđivanja stupnja oboljenja te predlagao da se provede adektvatno vještačenje na okolnosti da li je tužiteljica na svojim radnim mjestima uopće bila izložena fibrogenim prašinama ili makar u kojoj mjeri.

Liječnički vještaci u svom pisanom nalazu i mišljenju određeno su naveli da se na temelju medicinske dokumentacije može zaključiti i određeno reći da tužiteljica nesporno boluje od profesionalne azbestoze pluća i pleure, te da je sadašnje stanje bolesti vezano s njezinim radom na tkalačkom stroju za izradu azbestne tkanine.

Svoj nalaz i mišljenje vještaci su iznijeli i usmeno na ročištu za glavnu raspravu na kojem punomoćnik tuženika nakon odgovora vještaka na njegova pitanja nije prigovorio njihovu mišljenju, niti je predlagao vještaćenje po drugim vještacima.

Stoga se u reviziji potpuno proizvoljno ističe da postoje nedostaci u vještačkim nalazima.

Iz stranačkog iskaza tužiteljice proizlazi da se ona zaposlila kod tuženika 1957. godine i da je od tada pa do umirovljenja 1984. godine radila na radnom mjestu tkalje azbestnih proizvoda. Tu činjenicu tuženik nije niti osporavao, pa je također potpuno proizvoljna a i nerazumljiva revizijska tvrdnja da je tuženik predlagao da se provede “adekvatno vještačenje na okolnosti da li je tužiteljica na svojim radnim mjestima uopće bila izložena fibrogenim prašinama”.

Proizlazi dakle da u postupku dokazivanja nije povrijeđena neka odredba ZPP-a i da stoga nije ostvarena bitna povreda iz čl. 354. st. 1. ZPP na koju se tek opisno ukazuje naprijed rečenim revizijskim navodima, a nije ostvarena niti bitna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 10. ZPP-a.

Neosnovani su i revizijski navodi kojima se prigovara visini dosuđene naknade nematerijalne štete, a iz razloga navedenih u odnosu na reviziju tužiteljice, pa stoga nije ostvaren niti revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

Radi toga je na temelju odredbe iz čl. 393. ZPP revizija tuženika odbijena kao neosnovana.

Na temelju odredbe iz čl. 166. st. 2. ZPP-a odlučeno je o troškovima cijelog postupka te je tuženik, obzirom na konačni uspjeh stranaka u sporu obvezan naknaditi tužiteljici razmjerni dio troškova.

U Zagrebu, 11. travnja 2001.

Predsjednik vijeća: