I Kž-360/2002-4 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž-360/02-4

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Senke Klarić-Baranović, kao predsjednice vijeća, te Katice Jelić i Zlate Lipnjak-Bosanac, kao članova vijeća i više sudske savjetnice Jasmine Dolmagić, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. B. S., zbog kaznenog djela iz čl. 173. st. 2. KZ i dr., odlučujući o žalbama optuženice i državnog odvjetnika podnijetima protiv presude Županijskog suda u Zagrebu od 19. ožujka 2002. godine broj K-25/02, u sjednici održanoj dana 20. lipnja 2002. godine, u prisutnosti zamjenika Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske Milorada Cuculića,

p r e s u d i o j e:

I. Povodom žalbe opt. B.S. i državnog odvjetnika, po službenoj dužnosti preinačuje se pobijana presuda u pravnoj oznaci djela i u odluci o kazni, te izriče da je opt. B.S. djelom opisanim u izreci presude počinila kazneno djelo zlouporabe droga iz čl. 173. st. 2. KZ u svezi s čl. 25. Zakona o izmjenama i dopunama Kaznenog zakona ("Narodne novine", broj 129/00 od 22. prosinca 2002. godine), pa se za to djelo, temeljem istih zakonskih propisa osuđuje na kaznu zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine i 8 (osam) mjeseci, u koju joj se kaznu temeljem čl. 63. KZ uračunava i vrijeme provedeno u pritvoru od 28. prosinca 2001. godine pa nadalje, kao i oduzimanje slobode dana 5. listopada 2001. godine, kao i tri dana kazne zatvora prema rješenju Prekršajnog suda u Zagrebu od 4. listopada 2001. godine.

II. Odbijaju se kao neosnovane žalbe optuženice i državnog odvjetnika, te se u pobijanom, a nepreinačenom dijelu potvrđuje presuda suda prvog stupnja.

Obrazloženje

Pobijanom presudom Županijskog suda u Zagrebu proglašena je krivom opt. B.S. zbog kaznenog djela iz čl. 173. st. 2. KZ, te osuđena na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i osam mjeseci, u koju joj je kaznu uračunato i vrijeme provedeno u pritvoru, kako to proizlazi iz izreke pobijane presude.

Protiv te presude žalbe su podnijeli optuženica po svom branitelju L.P., odvjetniku iz Z., iz žalbene osnove bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, te odluke o kazni, s prijedlogom da se pobijana presuda preinači i optuženica oglasi krivom za blaže kazneno djelo i u skladu s tim izrekne joj se blaža kaznena sankcija, odnosno ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje. Državni odvjetnik se žali zbog odluke o kazni, s prijedlogom da se pobijana presuda preinači i optuženica osudi na kaznu zatvora u duljem vremenskom trajanju.

Zamjenik Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske u svom pismenom prijedlogu stavljenom na temelju čl. 373. st. 1. ZKP predložio je da se žalba državnog odvjetnika prihvati i optuženici izreke stroža kazna zatvora, a žalba optuženice da se odbije kao neosnovana.

Žalbe stranaka nisu osnovane.

Nije u pravu žaliteljica kada ističe da je počinjena bitna postupovna povreda iz čl. 367. st. 1. toč. 11. ZKP iz razloga što je obrazloženje presude, u onom dijelu u kojem se analizira iskaz svjedoka M.S., u suprotnosti sa zapisnikom o iskazu tog svjedoka na glavnoj raspravi. Suprotno izloženim tvrdnjama žaliteljice bitna postupovna povreda iz čl. 367. st. 1. toč. 11. ZKP nije počinjena, niti postoji znatnija proturječnost u odlučnim činjenicama sadržanim u iskazu tog svjedoka s onim što se navodi u razlozima presude, o sadržaju zapisnika o iskazu svjedoka M.S. danom na toj raspravi i samog zapisnika.

Istina, svjedok M.S. je na glavnoj raspravi izričito iskazao da nikada od optuženice nije kupovao opojnu drogu heroin, no nakon što mu je predočen njegov iskaz u istrazi isti je ustvrdio da taj iskaz u cijelosti odgovara onome što se između njega i optuženice odvijalo u svezi kupnje droge, uz daljnju izravnu tvrdnju da je upravo od optuženice kupio 21. studenog 2001. godine opojnu drogu heroin u količini od 0,27 g, ali uz odgodu plaćanja.

Pritom je bitno naglasiti da je sud prvog stupnja u obrazloženju presude obrazložio razloge iz kojih prihvaća iskaz svjedoka M.S. dan u istrazi povezujući ga s onim na glavnoj raspravi i na taj način dao pravilnu i potpunu ocjenu vjerodostojnosti iskaza tog svjedoka temeljem kojeg je iskaza utvrdio ne samo da je 21. studenog 2001. godine optuženica prodavala opojnu drogu svjedoku M.S. već i da je to činila i ranije u više navrata, pri čemu je za ocjenu te vjerodostojnosti bitna tvrdnja svjedoka M.S. da je istinito ono što je govorio u istrazi kada je i detaljno opisao način stupanja u kontakt s optuženicom mjesto gdje mu je optuženica predala drogu uz odgodu plaćanja.

S obzirom na naprijed izloženo nema, dakle, izložene postupovne povrede iz čl. 367. st. 1. toč. 11. ZKP jer nema nesuglasja u obrazloženju pobijane presude s onim stvarnim sadržajem iskaza svjedoka M.S. a nakon pravilne i potpune ocjene vjerodostojnosti iskaza tog svjedoka u cjelini po prvostupanjskom sudu.

Nije stoga osnovana žalba optuženice zbog bitne postupovne povrede.

Nije osnovano ni žalbeno pobijanje žaliteljice zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

Obrazlažući žalbenu osnovu žaliteljica u cjelini prigovara ponovnom iskazu svjedoka S. smatrajući da taj iskaz nije istinit, kada se radi o ovisniku o opojnim drogama s jedne strane, a s druge strane okolnost da protiv njega nije pokrenut kazneni postupak za kazneno djelo posjedovanja droge upućuje da je sud prvog stupnja s većom rezervom trebao ocjenjivati vjerodostojnost iskaza tog svjedoka.

Pritom žalba značajno naglašava da su djelatnici policije odvojeno legitimirali optuženicu i svjedoka, primjenjujući prema njemu sve kriminalističko operativne mjere iz čl. 177. st. 1. i 2. u svezi s čl. 218. st. 5. ZKP, s tom razlikom da kod optuženice nisu pronašli ni drogu, a niti novac, a istovremeno nisu vidjeli niti radnju prodaje opojne droge.

Suprotno izloženim žalbenim tvrdnjama žaliteljice, prvostupanjski sud je temeljem pravilne i potpune ocjene vjerodostojnosti iskaza svjedoka M.S. ocijenio istinitim njegov iskaz u istrazi iz kojeg proizlazi da je u više navrata od optuženice kupovao opojnu drogu heroin, kao što je to bilo i 21. studenog 2001. godine, uz detaljno navođenje okolnosti vezanih za predaju droge, kao i samo mjesto isporuke.

Uz navedeno treba naglasiti da način pakiranja u vidu 10 manjih paketića heroina koji služe jednokratnoj uporabi, a koji su pronađeni kod optuženice i u njenom stanu, kao i one koje je ona odbacila prilikom privođenja, u nedostatku bilo kakvog dokaza vezanog za njenu ovisnost o opojnim drogama, kao i povremeno uživanje, upućuju na ispravnost zaključka prvostupanjskog suda da je optuženica svu pronađenu drogu u količini od 3,89 g heroina držala radi prodaje, odnosno prodavala.

Stoga je sud prvog stupnja na temelju provedenog postupka i svih izvedenih dokaza potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje, kada je djelatnost opt. B.S. ispravno pravno označio proglasivši je krivom za dvije kaznenopravne radnje zlouporabe droge i to radnje držanja radi prodaje i prodaje opojne droge heroina iz čl. 173. st. 2. KZ zbog čega je onda i bilo suvišno saslušavati djelatnike policije koji su 21. studenog 2001. godine uhitili svjedoka M.S., a na okolnost da li su vidjeli razmjenu droge za novac kada iz iskaza tog svjedoka nedvojbeno proizlazi da je droga razmijenjena uz odgodu plaćanja, a zbog onih okolnosti koje je svjedok M.S. naveo u svom iskazu u istrazi.

Isto tako nije osnovana ni žalbena tvrdnja o nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju zbog potrebe provedbe neuropsihijatrijskog vještačenja optuženice, kada iz njene obrane, te onih anamnestičkih podataka koje je ona dala o sebi u tom dijelu, očito je da je kod nje bila potpuno očuvana mogućnost shvaćanja značaja postupanja i vladanja svojom voljom u vrijeme učina djela kada proizlazi iz njene obrane u cjelini, koje odlučne činjenice je ocijenio i sud prvog stupnja smatrajući da u ponašanju optuženice nisu postojale nikakve aberacije na psihičkom planu koje bi upućivale na potrebu provedbe neuropsihijatrijskog vještačenja.

Nije, dakle, činjenično stanje zbog toga ostalo nepotpuno utvrđeno, već su sve činjenice svijesti i volje optuženice utvrđene u svemu na pravilan i potpun način. Iz svega naprijed izloženog nije osnovana žalba optuženice zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

Ispitujući pobijanu presudu po službenoj dužnosti u smislu čl. 379. ZKP, ovaj sud je našao da je na kazneno djelo optuženice bilo potrebno primijeniti blaži zakon i to čl. 25. Zakona o izmjenama i dopunama Kaznenog zakona ("Narodne novine", broj 129/00) koji se primjenjuje od 29. prosinca 2000. godine, budući je za ovo kazneno djelo sada propisana kazna zatvora u trajanju od jedne godine do dvanaest godina, dok je kazna dugotrajnog zatvora koja je bila alternativno propisana uz kazneno djelo iz čl. 173. st. 2. KZ brisana ("Narodne novine", broj 110/97).

Kako je novi zakon blaži za počiniteljicu stoga je, u povodu podnijetih žalbi optuženice i državnog odvjetnika po službenoj dužnosti ovaj drugostupanjski sud preinačio prvostupanjsku presudu u pravnoj oznaci djela, kako je to presuđeno u prvom dijelu pod toč. I. izreke ove drugostupanjske presude.

Ispitujući pobijanu presudu zbog odluke o kazni kao one žalbene osnove koje naznačuju i optuženica i državni odvjetnik, ovaj drugostupanjski sud nalazi cijeneći primjenu blažeg zakona u odnosu na optuženicu i kazneno djelo zlouporabe droge iz čl. 173. st. 2. KZ, da u tom dijelu ne treba prihvatiti ni žalbu optuženice, a ni žalbu državnog odvjetnika.

Pritom ovaj drugostupanjski sud nalazi da je sud prvog stupnja određujući vrstu i mjeru kazne koju će primijeniti, uzeo u obzir sve okolnosti koje inače utječu da kazna po vrsti i mjeri bude lakša ili teža za počiniteljicu, a posebno okolnosti vezane za obiteljske i socijalne prilike u kojima ona živi naglaskom na odlučnu činjenicu da se radi o majci četvero djece od kojih je dvoje maloljetno, kao i neosuđivanoj osobi, dok je kao otegotno s pravom sud prvog stupnja cijenio naglašenu upornost pri učinu kaznenopravnih radnji držanja radi prodaje i same prodaje opojne droge heroina, te okolnost da se upustila u nastavak vršenja te djelatnosti i nakon što je zatečena s opojnom drogom 2. listopada 2001. godine, pa su razlozi specijalne i generalne prevencije očito našli svog odraza ne samo u vrsti, nego i visini izrečene kazne po prvostupanjskom sudu.

Stoga i po nalaženju ovog drugostupanjskog suda, imajući u vidu sve utvrđene okolnosti, kao i sve okolnosti konkretnog slučaja, primjereno je bilo prema optuženici izreći kaznu zatvora u označenom vremenskom trajanju, te u istu uračunati i vrijeme provedeno u pritvoru (i drugim oblicima lišavanja slobode), jer će se samo tako izrečenom kaznom ostvariti svi vidovi i svrhe kažnjavanja iz čl. 50. u svezi s čl. 6. KZ.

Iz istih razloga nisu, dakle, osnovane žalbe optuženice i državnog odvjetnika zbog odluke o kazni.

Na temelju svega naprijed izloženog presuđeno je temeljem čl. 390. st. 1. ZKP i čl. 387. ZKP kao u izreci ove drugostupanjske presude.

U Zagrebu, 20. lipnja 2002. godine

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Jasmina Dolmagić, v.r.

Senka Klarić-Baranović, v.r.