Rev-999/1999-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-999/1999-2

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Mikšića, kao predsjednika vijeća, te Stanka Hautza, Katarine Buljan, Ljubice Munić i dr. Ivana Kaladića, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja S. Đ. iz B., protiv tužene REPUBLIKE HRVATSKE, koju zastupa Državno pravobraniteljstvo Republike Hrvatske u Zagrebu, radi naknade štete, rješavajući reviziju tužitelja izjavljenu protiv drugostupanjskog rješenja Županijskog suda u Bjelovaru od 17. prosinca 1998. godine broj Gž-1465/98-2 kojim je potvrđeno prvostupanjsko rješenje Općinskog suda u Bjelovaru od 30. rujna 1998. godine broj P-944/94-62, u sjednici održanoj dana 16. travnja 2002. godine,

r i j e š i o j e:

Odbija se revizija kao neosnovana.

Obrazloženje

Drugostupanjski je sud odbio žalbu tužitelja i potvrdio prvostupanjsko rješenje kojim je prijedlog tužitelja za povrat u prijašnje stanje odbačen kao nedopušten, a revizija iste stranke, protiv rješenja Županijskog suda u Bjelovaru broj Gž-528/98 od 2. travnja 1998. godine odbačena kao nepravovremena.

Protiv drugostupanjskog rješenja je tužitelj pravovremeno izjavio reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, te predlaže da se oba rješenja ukinu i vrati predmet na ponovno odlučivanje prvostupanjskom sudu.

Odgovor na reviziju nije podnesen, a Državno odvjetništvo Republike Hrvatske nije se izjasnilo o reviziji.

Revizija nije osnovana.

Nije sporno da je tužitelj reviziju protiv rješenja kojem mu je odbijena žalba i potvrđeno prvostupanjsko rješenje o odbačaju revizije (zbog nedopuštenosti iste jer je izjavljena protiv rješenja kojim nije postupak pravomoćno okončan – čl. 400. st. 1. Zakona o parničnom postupku) prekasno podnio, po isteku roka od 30 dana od primitka pravomoćnog rješenja (čl. 400. st. 4. u vezi čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku). On je, naime, protiv pravomoćnog rješenja ustao ustavnom tužbom kod Ustavnog suda Republike Hrvatske koji mu je tužbu odbacio jer nije bio iscrpljen pravni put (nije prije ustavne tužbe podnio reviziju). Tek po primitku odluke Ustavnog suda izjavio je reviziju, ali po proteku roka od 30 dana od primitka pravomoćnog rješenja.

Tužitelj je zatražio povrat u prijašenje stanje zbog propuštenog roka za reviziju i izjavio reviziju.

Prijedlog mu je odbačen jer nisu ispunjeni razlozi iz čl. 117. st. 1. Zakona o parničnom postupku, a revizija također zbog propuštanja roka jer sud nalazi da nepoznavanje prava stranke (koja je tek nakon primitka odluke Ustavnog suda saznala o pravu na reviziju) ne opravdava propust zakonskog roka za izjavljivanje revizije i ne čini reviziju pravovremenom.

Tužitelj – u reviziji raspravlja o činjenicama zbog kojih je prvostupanjski sud prekinuo parnični postupak svojim rješenjem od 7. ožujka 1996. godine broj P-944/94 - st. 35., a zbog odredbe čl. 180. Zakona o obveznim odnosima u vezi čl. 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 7/96). Sud je, naime, ocijenio da tužitelj traži naknadu ratne štete, a u tim se predmetima postupak prekida na temelju citirane odredbe Zakona o obveznim odnosima. Revident se poziva na propise o naknadi štete (ZOO) i Ženevsku konvenciju o zaštiti građanskih lica za vrijeme rata (od 12. kolovoza 1949. godine) i Ustav Republike Hrvatske, te ističe kako smatra da nije bilo osnova za prekid parničnog postupka.

Ovi navodi revizije nisu relevantni za odlučivanje o osnovanosti revizije protiv pravomoćnog rješenja drugostupanjskog suda.

U ovoj fazi postupka treba ispitati i utvrditi da li je valjana odluka suda o odbačaju prijedloga za povrat u prijašnje stanje i revizije koja je prekasno podnesena.

Razloge nižestupanjskih sudova revident ne napada, niti obrazlaže zašto ne bi bile valjane i zakonite. Zato je ovaj Vrhovni sud ispitao pobijane odluke u smislu čl. 386. Zakona o parničnom postupku, te cijenio da li je pravilno primijenjeno materijalno pravo i da li je ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 10. Zakona o parničnom postupku.

Pravilno su nižestupanjski sudovi ocijenili da tužiteljevo nepoznavanje propisa o roku u kojem treba izjaviti reviziju (30 dana) i da se ista može izjaviti, o čemu je saznao po primitku odluke Ustavnog suda, nije razlog za povrat u prijašnje stanje zbog propuštenog roka, niti osnovan razlog da se – prekasno podnesena revizija može smatrati pravovremenom.

Revizija, dakle, iz navedenih razloga nije osnovana, pa ju je trebalo odbiti, te riješiti kao u izreci po čl. 393. u vezi čl. 400. Zakona o parničnom postupku.

U Zagrebu, 16. travnja 2002. godine

Predsjednik vijeća:

Ivan Mikšić, v.r.