Rev-1877/2015-3 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 1877/2015-3

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Branka Medančića člana vijeća i suca izvjestitelja, Aleksandra Peruzovića člana vijeća, Viktorije Lovrić članice vijeća i Slavka Pavkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice S. S. iz S., P., zastupane po punomoćnici A. V., odvjetnici u Odvjetničkom društvu K., V. & partneri d.o.o. iz Z., protiv I. tuženika T. S. iz V., zastupanog po punomoćnici R. A., odvjetnici iz Z., II. tuženika D. L. iz V., zastupanog po posebnoj skrbnici I. R. iz Z., III. tuženice M. T. kći M. iz N., i IV. tuženika Ž. K. sina I. iz N., radi utvrđenja suvlasništva nekretnine ili isplate, odlučujući o reviziji tužiteljice protiv presude Županijskog suda u Zadru posl. br. Gž-3340/13-2 od 17. listopada 2014. kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Zadru posl. br. P-3240/08-80 od 24. listopada 2013., u sjednici održanoj 10. srpnja 2018.,

p r e s u d i o j e:

Revizija tužiteljice odbija se kao neosnovana.

Obrazloženje

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužiteljice kao neosnovana i potvrđena prvostupanjska presuda kojom je suđeno:

"I. Odbija se, kao neosnovan, glavni tužbeni zahtjev tužiteljice, koji glasi:

"Utvrđuje se da je tužiteljica S. S. suvlasnica u suvlasničkom udjelu od 1/2 dijela na nekretnini oznake čest. zem. 7633 k.o. V. površine 205 m2, te da ugovori i to:

- Ugovor sklopljen dana 12. ožujka 2003. ovjeren pod poslovnim brojem OV-1691/03 dana 13. ožujka 2003. između tuženika ad. 1 S. T. pok. I. sa jedne strane kao kupca i tuženika ad. 2 L. D. s druge strane kao kupca, te

- Ugovor o kupoprodaji sklopljen dana 19. studenog 2007., ovjeren po poslovnim brojem OV-17870/07 između tuženika ad. 2 L. D. kao prodavatelja i tuženika ad.3 i ad. 4 T. M. kći M. i K. Ž. sina I., s druge strane, kao kupca prema tužiteljici ne proizvode pravni učinak, što su tuženici dužni priznati i trpjeti, slijedom čega su tuženici pod 3) i 4) dužni tužiteljici predati u suposjed 1/2 dijela čest. 7633 k.o. V., te da tužiteljica temeljem ove presude i po njezinoj pravomoćnosti na nekretnini oznake čest. čest. 7633 k.o. V. površine 205 m2 u suvlasničkom udjelu od 1/2 dijela izvrši uknjižbu prava suvlasništva u zemljišnom knjigama na svoje ime uz istovremeno brisanje toga prava sa imena tuženika pod 3) i 4).

II. Odbija se, kao neosnovan, podredni tužbeni zahtjev, koji glasi:

Dužan je tuženik pod 1) T. S. isplatiti tužiteljici S. S. iznos od 211.125,00 kn zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja na ovaj iznos teče od 12. ožujka 2003. u visini od 15 % godišnje pa do dana 31. prosinca 2007., od dana 1. siječnja 2008. u visini od 14 % godišnje do dana 30. lipnja 2011., te od dana 1. srpnja 2011. sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom po stopi od 12 % godišnje, a u slučaju promjene stope zakonske zatezne kamate uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poema, sukladno čl. 29. ZOO-a, sve do isplate.

III. Nalaže se tužiteljici da tuženiku pod 1) naknadi parnični trošak u iznosu od 28.125,00 kn, te da tuženicima pod 3) i 4) naknadi parnični trošak u iznosu od 625,00 kn, sve u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe, dok se preko dosuđenog odbija kao neosnovan zahtjev tuženika pod 1), te pod 3) i 4) za naknadom parničnog troška."

Protiv drugostupanjske presude u odluci o "podredno postavljenom tužbenom zahtjevu" tužiteljica je podnijela reviziju temeljem odredaba čl. 382. st. 2. toč. 1. i toč. 2. Zakona o parničnom postupku. Predlaže da se osporena presuda preinači i "podredno postavljeni tužbeni zahtjev" usvoji.

Tuženik D. L. je odgovorio na reviziju i predložio da se ona odbaci.

Revizija nije osnovana.

Prema odredbama čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11 - 148/11 pročišćeni tekst, 25/13 i 28/13 - dalje: ZPP-a), koji se Zakon u ovom predmetu primjenjuje na temelju odredaba čl. 53. st. 1. i 4. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 57/11) i odredbe čl. 102. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a ("Narodne novine", broj 25/13), stranke mogu izjaviti tzv. redovnu reviziju protiv drugostupanjske presude: 1) ako vrijednost predmeta spora pobijanog dijela presude prelazi 200.000,00 kuna, 2) ako je presuda donesena u sporu o postojanju ugovora o radu, odnosno prestanku radnog odnosa ili radi utvrđenja postojanja radnog odnosa, 3) ako je drugostupanjska presuda donesena prema odredbama članka 373.a i 373.b ZPP-a.

U smislu prethodno navedenih odredaba ZPP-a, revizija je u konkretnom slučaju dopuštena već i po vrijednosnom kriteriju, dakle kao redovna revizija, a sve budući da vrijednost pobijanog dijela presude (o "podredno postavljenom tužbenom zahtjevu") prelazi 200.000,00 kn, te se ne može razmatrati i prema odredbama čl. 382. st. 2. ZPP-a (kao izvanredna) - iako se revidentica samo na nju pozvala.

Revizijski sud pobijanu drugostupanjsku presudu ispitao je u smislu odredbe čl. 392.a st. 1. ZPP-a, samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

Nije ostvaren jedini u reviziji istaknut revizijski razlog: pogrešne primjene materijalnog prava, i to prava kojeg je revidentica u reviziji (držeći da ima pravo samo na izvanrednu reviziju o kojoj je riječ u odredbama čl. 382. st. 2. ZPP-a) izrazila kroz pitanje:

"Da li se potraživanje s osnova koristi/tržišne vrijednosti nekretnine koja predstavlja bračnu stečevinu - ima smatrati stvarnopravnim zahtjevom ?"

Pogrešna primjena materijalnog prava postoji kad sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kad tu odredbu nije pravilno primijenio (čl. 356. ZPP-a).

Predmetom spora u revizijskom stupnju zahtjev je na obvezivanje I. tuženika isplatiti tužiteljici 211.125,00 kn s pripadajućim zateznim kamatama računatim od 12. ožujka 2003.

U postupku koji je prethodio ovome utvrđeno je:

- da je nekretnina k.č.br. 7633 iz k.o. V. predstavljala bračnu stečevinu tužiteljice i I. tuženika, u naravi "kuću izgrađenu u razdoblju od 1996. do 1998.",

- da su tužiteljica i I. tuženik sklopili brak 2. kolovoza 1997.,

- da je taj brak prestao razvodom, na temelju pravomoćne presude prvostupanjskog suda posl. br. P-791/01 od 23. svibnja 2002.,

- da je "faktična zajednica života tužiteljice i I. tuženika trajala od 1994. do 1999.",

- da je na k.č.br. 7633 iz k.o. V., u trenutku prestanka zajednice života tužiteljice i I. tuženika (1999.), bilo izgrađeno prizemlje kuće: "prema nalazu vještaka građevinske struke tržišne vrijednosti od 422.250,00 kn", a tužiteljica bi "s osnove bračne stečevine bila suvlasnica prijepora za ¼ dijela, s obzirom na svoj doprinos u stjecanju nekretnine kao zajedničke imovine",

- da je u to vrijeme ta nekretnina u zemljišnoj knjizi bila upisana kao isključivo vlasništvo I. tuženika,

- da je tu nekretninu I. tuženik prodao II. tuženiku Ugovorom o prodaji nekretnine od 12. ožujka 2003., a potom ju je II. tuženik prodao III. i IV. tuženicima Ugovorom o kupoprodaji nekretnine od 19. studenoga 2007.,

- da je "tužiteljica znala za prodaju prijepora (tužiteljica je "tijekom kaznenog postupka koji se protiv nje vodio zbog povrede dužnosti uzdržavanja zajedničkog mldb. djeteta tužiteljice i tuženika pod 1/, jasno i izričito isticala, jer se branila na takav način u kaznenom postupku, da je znala za prodaju prijepora i da je upravo to razlog neplaćanja iznosa uzdržavanja za mldb. dijete, u periodu od svibnja 2001., pa nadalje, jer je, kako je u tom postupku isticala, ocijenila da se tuženik pod 1/ za dužne iznose uzdržavanja naplatio prodajom zajedničke kuće u V."), čemu se nije izričito protivila, pa su, kraj zemljišnoknjižnog upisa samovlasništva tuženika pod 1/ na predmetnoj nekretnini, u odnosu na tuženike pod 2/, 3/ i 4/, nastupili pravni učinci zaštite povjerenja u potpunost zemljišne knjige": "tuženike pod 2/, 3/ i 4/ kao poštene stjecatelje štiti načelo povjerenja u zemljišne knjige uspostavljeno odredbom čl. 122. i čl. 123. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine", broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 90/10 i 143/12 - dalje: ZVDSP)",

- da je predmetnu tužbu za ostvarenje prijepornog potraživanja (ispunjenje kojeg je mogla tražiti već 12. ožujka 2003.) tužiteljica podnijela tek 18. studenoga 2008.

Obzirom da tužiteljica drži da je I. tuženik prodajom prijeporne nekretnine II. tuženiku, i to temeljem Ugovora o prodaji nekretnine od 12. ožujka 2003., raspolagao i njezinim suvlasničkim udjelom u zajedničkoj imovini stečenoj u braku, sporno je može li tužiteljica s uspjehom zahtijevati da joj I. tuženik isplati iznos koji odgovara polovini tržišne vrijednosti te nekretnine - prodajom koje je omogućio II., III. i IV. tuženicima da steknu u vlasništvo i prijeporni njezin udio. Konkretno, sporno je: je li nastupila zastara potraživanja utuženog iznosa.

Drugostupanjski sud je zahtjev tužiteljice za isplatu ocijenio neosnovanim i (potvrđivanjem prvostupanjske presude) odbio "zbog osnovanosti prigovora zastare u odnosu na obveznopravni zahtjev tužiteljice za isplatom tržišne vrijednosti ½ predmetne nekretnine" - kao zahtjev za isplatu naknade štete, polazeći od shvaćanja da je "tužba u ovom predmetu podnesena 18. studenog 2008., dakle nakon proteka objektivnog roka od 5 godina" od nastanka štete tužiteljici, odnosno, od kada je tužiteljica "imala pravo zahtijevati ispunjenje svog obveznopravnog zahtjeva za isplatu (čl. 376. st. 2. ZOO)".

Takvo pravno shvaćanje je pravilno.

Naime, nižestupanjski sudovi pravilno su o predmetu spora, a na temelju izloženih činjeničnih utvrđenja (kojima je revizijski sud vezan u odlučivanju i koje u revizijskom stupnju nema ovlasti preispitivati - gledano u svijetlu odredaba čl. 385. ZPP-a, a pogotovo ne povodom prigovora o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, kao jedinog revizijskog razloga), sudili uz ocjenu da potraživanje tužiteljice, kako ga je ona obrazložila (navodom i shvaćanjem da je I. tuženik postupio protupravno - prodajući njezin dio bračne stečevine, čime da je nezakonito umanjio njezinu imovinu), predstavlja potraživanje naknade štete - i pravilno su postupili kada su tako shvaćeni zahtjev tužiteljice odbili uz zaključak:

- da je tužiteljica već 12. ožujka 2003. znala za prijepornu štetu (za umanjenje njezine imovine protupravnom radnjom I. tuženika) te njezin opseg i za onog koji bi za tu štetu imao odgovarati, odnosno da je već tada bila u mogućnosti i imala pravo zahtijevati ispunjenje obveze koju nastoji ostvariti u ovome postupku,

- te da je slijedom toga, a obzirom da je zahtjev za naknadu te štete ovdje postavila tek 18. studenoga 2008., dakle izvan zastarnog roka iz odredaba čl. 376. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 112/99 i 88/01 - dalje ZOO-a), koji se Zakon ovdje primjenjuje na temelju odredbe čl. 1163. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05 i 41/08), a kojima je propisano: „(1) Potraživanje naknade uzrokovane štete zastarijeva za tri godine od kad je oštećenik doznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila.(2) U svakom slučaju ovo potraživanje zastarijeva za pet godina od kada je šteta nastala.", prigovor I. tuženika o zastari njezinog potraživanja osnovan. Pravilno je pritom zahtjev tužiteljice tretiran kao obveznopravni zahtjev na isplatu: tužiteljica je, upravo nalazeći da je štetnom radnjom I. tuženika izgubila pravo na stvarnopravni zahtjev - u odnosu na bračnu stečevinu (na udio u nekretnini, koja je tu stečevinu predstavljala), postavila obveznopravni zahtjev na isplatu, ukazujući na protupravno postupanje I. tuženika i (time) na njegovu odgovornost za štetne posljedice takvog postupka - odabirajući taj put pravne zaštite.

Stoga, a jer se nižestupanjske presude temelje na takvom (pravilnom) pravnom shvaćanju i (time) ne postoje razlozi iz revizije, to je reviziju tužiteljice valjalo odbiti kao neosnovanu (na temelju odredbe čl. 393. ZPP-a).

Revizijski sud tek primjećuje da tužiteljica povoljniju poziciju ne bi ostvarila niti da se o njezinom zahtjevu sudilo kao o zahtjevu za isplatu po osnovu stečenog bez osnove i prema odredbama čl. 210. ZOO-a, a kojima je propisano: (stavak 1.) "Kad dio imovine jedne osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u pravnom poslu ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti tu imovinu. Ako vraćanje imovine nije moguće dužan je nadoknaditi vrijednost ostvarene koristi.", (stavak 2.) "Pod prijelazom imovine podrazumijeva se i stjecanje koristi izvršenom radnjom.", (stavak 3.) "Obveza vraćanja imovine odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala."

Te odredbe podrazumijevaju (a da bi se radilo o institutu stjecanja bez osnove) da je osoba od koje se zahtjeva vraćanje nešto stekla, odnosno da je dio imovine jedne osobe na bilo koji način prešao u imovinu druge osobe - ili da se ta druga osoba neosnovano okoristila za ono što je stekla i što bi imala vratiti, a što je i ovdje slučaj (budući da je prema navodima tužiteljice, I. tuženik bez osnove prodao njezin udio u bračnoj stečevini - pa je korist od te prodaje prešla u njegovu imovinu): u takvoj bi situaciji zahtjev tužiteljice bio neosnovan pozivom na petogodišnji rok zastare iz odredbe čl. 371. ZOO-a, važeći za potraživanje utemeljeno na odredbama čl. 210. ZOO-a.

Zagreb, 10. srpnja 2018.

Predsjednica vijeća:

Katarina Buljan, v.r.