Revr-1897/2010-3 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

Broj: Revr 1897/10-3

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Gordane Matasić-Špoljarić članice vijeća, Aleksandra Peruzovića člana vijeća i suca izvjestitelja, Viktorije Lovrić članice vijeća i Branka Medančića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja A. Đ. iz D., kojeg zastupa punomoćnik D. K., odvjetnik u D., protiv tuženika Lj. R., vlasnika R. s., iz D., kojeg zastupaju punomoćnici - odvjetnici iz Odvjetničkog ureda K. & O. u D., radi naknade štete, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Dubrovniku poslovni broj Gž-2658/07 od 8. travnja 2010., kojom je potvrđena međupresuda Općinskog suda u Dubrovniku poslovni broj P-1369/05 od 17. listopada 2006., u sjednici održanoj 12. ožujka 2013.,

p r e s u d i o j e:

Odbija se revizija tuženika kao neosnovana.

Obrazloženje

Drugostupanjskom presudom je potvrđena međupresuda suda prvog stupnja kojom je utvrđeno da je tuženik odgovoran za štetu tužitelju prouzročenu nezgodom na radu koja se dogodila 7. studenoga 2003. u Z..

Protiv te drugostupanjske presude tuženik je izjavio reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže da se pobijana presuda ukine i predmet vrati na ponovno suđenje.

Tuženik je podnio odgovor na reviziju u kojem predlaže istu odbaciti kao nedopuštenu, a podredno odbiti kao neosnovanu.

Revizija nije osnovana.

Prije svega, u odnosu na navode odgovora na reviziju glede nedopuštenosti revizije, treba reći da je revizija u ovom sporu dopuštena.

Naime, obzirom na međusobnu povezanost između međupresude i konačne presude (konačna presuda je uvjetovana sadržajem međupresude) za dopuštenost revizije protiv drugostupanjske presude kojom je potvrđena međupresuda suda prvog stupnja mjerodavna je vrijednost predmeta spora pobijanog dijela pravomoćne presude. Stoga ako je međupresudom utvrđena tuženikova isključiva odštetna odgovornost, tj. u cijelosti (što je konkretno slučaj), a on u reviziji pobija postojanje svoje odgovornosti, vrijednost predmeta spora odgovara iznosu koji tužitelj u toj parnici zahtijeva na ime naknade štete.

Tužbenim zahtjevom tužitelj potražuje naknadu nematerijalne štete u ukupnom iznosu od 100.000,00 kn, naknadu materijalne štete zbog gubitka zarade u mjesečnom iznosu od 4.000,00 kn i rentu s tog osnova počevši od 15. siječnja 2005. pa nadalje u mjesečnom iznosu od 3.000,00 kn.

Proizlazi, dakle, da vrijednost predmeta spora pobijanog dijela pravomoćne presude prelazi granični iznos od 100.000,00 kn za dopuštenost revizije, propisan odredbom čl. 382 st. 1. toč. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08 i 123/08 - dalje: ZPP), a koji se na temelju odredbe čl. 53. st. 4. u svezi s odredbom čl. 29. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 57/11) primjenjuje na ovaj spor, pa je stoga revizija tuženika dopuštena.

U smislu odredbe čl. 392.a st. 1. ZPP, ovaj sud ispitao je pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji, pazeći po službenoj dužnosti na pogrešnu primjenu materijalnog prava i na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 8. ZPP – a za koje povrede nije našao da bi bile učinjene.

Nije ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, na koju se upućuje revizijom. Naime, suprotno navodima revidenta, obje nižestupanjske presude sadrže jasne razloge o odlučnim činjenicama koji imaju podlogu u izvedenim dokazima, ocijenjenim u skladu s čl. 8. ZPP, a drugostupanjski sud je pritom u obrazloženju svoje presude u dovoljnoj mjeri odgovorio na relevantne žalbene navode (čl. 375. st. 1. ZPP), tako da presude nemaju nedostataka zbog kojih se ne mogu ispitati.

Navodima u reviziji, a kojima se prigovara pravilnosti ocjene provedenih dokaza od strane nižestupanjskih sudova, revident faktično prigovara pravilnosti utvrđenog činjeničnog stanja, međutim, to u ovom revizijskom stadiju postupka nije dopušteno (čl. 385. ZPP).

Predmet spora je zahtjev tužitelja za naknadu štete koju je, prema navodima tužbe, pretrpio povredom na radu kao radnik tuženika.

U postupku koji je prethodio reviziji, u bitnome, je utvrđeno:

- da su tužitelj kao radnik i tuženik kao poslodavac (vlasnik R. s.) sklopili ugovor o radu, datiran s 1. studenoga 2003., prema kojemu se tužitelj kod tuženika zaposlio na neodređeno vrijeme, na pomoćnim poslovima montaže klima uređaja,

- da je taj ugovor o radu sklopljen naknadno, tj. nakon predmetne nezgode u kojoj je tužitelj ozlijeđen,

- da je odlukom o poslovno uvjetovanom otkazu ugovora o radu tuženik, kao poslodavac, otkazao predmetni ugovor o radu tužitelju 15. siječnja 2005., uz otkazni rok od 15 dana,

- da je tuženik 7. veljače 2005. uputio HZZO-u odjavu na osnovno zdravstveno osiguranje tužitelja, navodeći kao datum stjecanja statusa osigurane osobe 1. studenoga 2003. i datum prestanka statusa osigurane osobe 31. siječnja 2005., te je prijavio prestanak tuženikovog osiguranja HZMO s datumom 31. siječnja 2005.,

- da je tužitelj na dan nezgode bio zdravstveno osiguran kao nezaposlena osoba,

- da se predmetna nezgoda dogodila 7. studenoga 2003.u Z. kada je tužitelj zajedno sa S. Z. (radnik tuženika) i M. G. radio na postavljanju klima uređaja marke Panasonic“ u kući Đ. M.; da je tuženikova tvrtka R. s. u to vrijeme bila jedini ovlašteni serviser „Panasonic“ klima uređaja za tvrtku E. preko koje je Đ. M. kupio predmetni klima uređaj; da je tužitelj u više navrata u ime R. s. nabavljao materijal u prodavaonici tvrtke F. d.o.o. (time da je izdatnicu u ime R. s. potpisivao S. Z., ili bi robu plaćao gotovinom i pritom dobivao R1 račun također na ime R. s.; da je tužitelj kritične dana bio obučen u kombinezon R. s. te se na lice mjesta dovezao u kombiju R. s., te da je S. Z. na kraju montaže potpisao jamstveni list,

- da se sporni događaj dogodio na način da je tužitelj pao s grede postavljene radi montaže klima uređaja, a koja se nalazila na visini cca 3m.

Polazeći od navedenih činjeničnih utvrđenja nižestupanjski sudovi zaključuju da je tužitelj u trenutku predmetne nezgode radio za tuženika (a ne u „fušu“ kako to tvrdi tuženik), te stoga ocjenjuju da je tuženik odgovoran za predmetnu štetu, budući da nije dokazao postojanje razloga za oslobođenje od objektivne odgovornosti, pri čemu svoju odluku temelje na odredbama čl. 109. st. 1. Zakona o radu, čl.15. Zakona o zaštiti na radu i čl. 173., 174. i 177. Zakona o obveznim odnosima.

Tuženik u reviziji i nadalje osporava osnovanost osnove tužbenog zahtjeva (odgovornost za štetu) ponavljajući svoju tvrdnju kako tužitelj nije bio njegov radnik u vrijeme štetnog događaja, odnosno da je s tužiteljem naknadno sklopio ugovor o radu kako bi mu na taj način omogućio ostvarivanje prava iz socijalnog osiguranja.

Međutim, takvim navodima nije moguće dovesti u sumnju utvrđenje i zaključak nižestupanjskih sudova da je tužitelj kritične zgode stradao radeći za tuženika, jer ti navodi ulaze u sferu osporavanja utvrđenog činjeničnog stanja, a što u reviziji (kao što je već istaknuto) nije dopušteno.

Kako se nesreća dogodila na radu to tuženik odgovara prema Zakonu o radu („Narodne novine“, broj 38/95, 54/95, 65/95, 17/01, 82/01 i 114/03 - dalje: ZR) i Zakonu o zaštiti na radu („Narodne novine“, broj 59/96, 94/96 i 114/03 - dalje: ZZR), budući da su ti zakoni lex specialis.

Člankom 109. st. 1. ZR i čl. 15. ZZR propisano je da poslodavac odgovara radniku za štetu uzrokovanu ozljedom na radu po načelu objektivne odgovornosti (uzročnosti), a prema općim propisima obveznog prava. Opće odredbe obveznog prava, koje su bile na snazi u vrijeme predmetnog štetnog događaja, sadržane su u Zakonu o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96 i 112/99 - dalje: ZOO). Člankom 177. st. 2. ZOO je propisano oslobođenje od odgovornosti u slučaju kada šteta potječe od više sile, radnje oštećenika ili treće osobe koju on nije mogao predvidjeti i čije posljedice nije mogao izbjeći ili otkloniti.

Stoga pozivanje sudova u konkretnom slučaju na odredbe čl. 173. i 174. ZOO (koje uređuju odgovornost za štetu od opasne stvari ili opasne djelatnosti) nema utjecaja na pravilnu primjenu materijalnog prava, pa je utoliko bez značaja i tuženikov prigovor da postavljanje klima uređaja ne predstavlja opasnu djelatnost.

Budući da tuženik u reviziji ne osporava stajalište nižestupanjskih sudova o nepostojanju pretpostavki za oslobođenje od njegove objektivne odgovornosti u smislu čl. 177. st. 2. ZOO, te kako revizijski sud odlučujući o reviziji pazi po službenoj dužnosti na pravilnu primjenu materijalnog prava, ali to čini samo u granicama razloga navedenih u reviziji, pobijana presuda nije niti ispitivana u tom pravcu.

Obzirom na izloženo, nije se ostvario ni revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava (čl. 385. st. 1. toč. 3. ZPP).

Slijedom svega navedenog, na temelju odredbe čl. 393. ZPP valjalo je odbiti reviziju tuženika kao neosnovanu.

U Zagrebu, 12. ožujka 2013.

Predsjednica vijeća:

Katarina Buljan, v.r.