I Kž-267/1992-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž-267/1992-3

P R E S U D A

U IME REPUBLIKE HRVATSKE!

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Pavišić dr Berislava kao predsjednika vijeća, te Drakulić Milene, Kocijančić Erike, Frančula mr Rudolfa i Mikor Milivoja kao članova vijeća i stručnog suradnika Lipnjak-Bosanac Zlate kao zapisničara, u krivičnom predmetu protiv opt. K. V., zbog krivičnog djela iz čl. 35. st. 1. KZH u vezi čl. 19. KZJ, odlučujući o žalbi optuženika, podnijetoj protiv presude Okružnog suda u Zagrebu od 25. ožujka 1992. K-44/92, u sjednici održanoj 17. lipnja 1992. saslušavši zamjenika javnog tužitelja Hrvatske Hranjski Marijana,

p r e s u d i o j e :

Odbija se kao neosnovana žalba opt. K. V. i potvrđuje prvostepena presuda.

O b r a z l o ž e n j e :

Okružni sud u Zagrebu, kao prvostepeni sud je presudom od 25. ožujka 1992. K-44/92 opt. K. V. oglasio krivim zbog krivičnog djela iz čl. 35. st. 1. KZH u vezi čl. 9. st.

3. i čl. 19. Krivičnog zakona SFRJ, preuzetog po čl. 1. Zakona o preuzimanju Krivičnog zakona SFRJ ("Narodne novine" br. 53/91) kao zakona Republike Hrvatske (u ovoj odluci KZJ) i po čl. 9. st. 3. KZH oslobodio ga od kazne, po čl. 98. st. 4. Zakona o krivičnom postupku, preuzetog po čl. 1. Zakona o preuzimanju Zakona o krivičnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91) kao zakona Republike Hrvatske (u ovoj odluci: ZKP) oslobodio ga od dužnosti nadoknade troškova krivičnog postupka, te po čl. 100. st. 1. ZKP odlučio da troškovi branitelja padaju na teret proračunskih sredstava suda.

Protiv navedene prvostepene presude žalbu je podnio optuženik po branitelju M. M., odvjetniku iz Z. i to zbog povrede krivičnog zakona, s prijedlogom da se pobijana presuda preinači tako da se optuženika oslobodi optužbe, odnosno ukine i predmet vrati prvostepenom sudu na ponovno suđenje.

Prvostepeni sud po čl. 20. Uredbe o primjeni Zakona o krivičnom postupku u slučaju ratnog stanja ili neposredne ugroženosti neovisnosti i jedinstvenosti Republike Hrvatske ("Narodne novine" 73/91) žalbu optuženika nije dostavljao javnom tužitelju na odgovor, pa odgovor na žalbu nije podnesen.

Javni tužitelj Republike Hrvatske je po čl. 370. st.

2. ZKP u podnesku od 29. svibnja 1992. Ktž-474/92 predložio da se žalba optuženika odbije kao neosnovana i prvostepena presuda potvrdi.

Drugostepeni sud ispitao je povodom žalbe prvostepenu presudu po službenoj dužnosti i nije našao da bi bile počinjene bitne povrede odredaba krivičnog postupka ili povrede krivičnog zakona koje su predviđene u odredbi čl. 376. st. 1. toč. 1. i 2. ZKP.

Žalba nije osnovana.

Žalitelj istaknutu povredu krivičnog zakona obrazlaže tako da navodi razloge iz kojih proizlazi da zapravo prigovara činjeničnom utvrđenju prvostepenog suda o odlučnoj činjenici, o nesrazmjeru između obrane i napada kao pogrešnom, dakle, žalbom prvostepenu presudu pobija prvenstveno zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, a tek posredno zbog povrede krivičnog zakona.

Nasuprot žalbenim razlozima i njenom konačnom stavu, po ocjeni drugostepenog suda prvostepeni sud je potpuno i pravilno utvrdio sve odlučne i druge važne činjenice, a također je pravilno primijenio i krivični zakon.

U žalbi se ističe da napad oštećenika na optuženika nije prestajao i da se sve dešavalo u vrlo kratkom razdoblju, na vrlo uskom prostoru gdje su stvari i namještaj bili razbacani, a posebno se apostrofira intenzitet napada koji da proizlazi iz okolnosti da je oštećenik fizički jači i mlađi od optuženika, sklon agresivnim ponašanjima, iz čega bi prema stajalištu žalitelja bilo pravilno zaključiti tako da je optuženik postupao u nužnoj obrani, dakle da nije bilo prekoračenja granica nužne obrane, te da ga je po čl. 350. toč. 1. ZKP valjalo osloboditi optužbe, jer djelo učinjeno u nužnoj obrani po čl. 9. st. 1. ZKP nije krivično djelo. Stajalište žalitelja se ne može opravdati.

Prvostepeni sud je, naime, utvrdio da napad na optuženika od strane oštećenika u momentu kada je optuženik ovome oduzeo sjekiru i s dva udarca tupim dijelom te sjekire mu nanio u izreci opisane tjelesne ozljede, doista, još nije prestajao, iako je oštećenik tada bio na podu, oslonjen na ruke i koljena. To proizlazi već i iz toga što je u pobijanoj presudi primijenjena odredba čl. 9. st. 3. KZJ koja po logici stvari pretpostavlja da je napad egzistentan, ali da mu je suprotstavljena obrana nesrazmjerna, a također je i iz razloga presude potpuno jasno da sud uzima da napad nije prestao, kao što je to izričito navedeno na str. 5. u petom odlomku obrazloženja presude. Zato su prigovori žalbe u tom pravcu promašeni i bez osnova.

Niti prigovor žalbe da je optuženik dohvatio sjekiru, dakle ono što mu se tada našlo prvo pri ruci, ne dovodi u sumnju pravilnost zaključaka prvostepenog suda. To zato što zaključak o nesrazmjeru obrane i napada nije baziran jedino na sredstvu koje je optuženik upotrijebio u toj obrani, već zapravo na načinu kako ga je upotrijebio, zadajući oštećeniku, dok se ovaj nalazio u položaju oslonjen rukama i nogama na pod, dva udarca tupim dijelom sjekire po stražnjem dijelu glave i to jedan srednjeg intenziteta, od kojeg je nastala teška tjelesna ozljeda u vidu otvorenog prijeloma s utisnućem kosti lubanje , u zatiljnom dijelu i jedan slabog intenziteta od kojeg je nastala laka tjelesna ozljeda u vidu rana u predjelu šije.

To je jasno iznijeto u razlozima presude na str. 5 u petom odlomku obrazloženja. Skučeni prostor, razbacane stvari i namještaj na mjestu događaja, o čemu je obzirom na prikupljene i provedene dokaze prvostepeni sud imao dovoljno saznanja, također ni po ocjeni drugostepenog suda nemaju onakav značaj za utvrđivanje odlučne činjenice srazmjernosti obrane i napada, kako to smjera žalba. Takav prostor, naime, u trenutnoj situaciji kakva je tada bila, tj. da se oštećenik nalazio u položaju oslonjen rukama i nogama na pod, goloruk, a optuženik sa sjekirom u ruci iznad njega, upravo oštećeniku sužava mogućnosti da svoj napad na optuženika reintenzivira, što po logici stvari omogućuje optuženiku da napad neutralizira obranom slabijeg intenziteta.

Konačno, niti isticanjem redoslijeda kojim je optuženik zadavao udarce i nanosio oštećeniku najprije laku, a potom tešku tjelesnu ozljedu, a niti naglašavanjem okolnosti da su to bili udarci lakog, a zatim srednjeg intenziteta, žalitelj još uvijek nije uspješno osporio valjanost zaključka prvostepenog suda. Naime, ako napadnutom stoji na raspolaganju vrijeme za izbor,načina upotrebe sredstva koje u obrani koristi, onda je on dužan upotrijebiti to sredstvo na onaj način koji je najmanje opasan, naravno ako je i takav način uspješan.

Nema dvojbe da je u konkretnoj situaciji, unatoč fizičkoj snazi i agresivnosti oštećenika, zato jer je on bio goloruk i u skučenom prostoru na podu oslonjen rukama i nogama "četveronoške", a optuženik u stojećem položaju i sa sjekirom u ruci, optuženiku stajalo na raspolaganju i vrijeme i mogućnost da tom istom sjekirom s više udaraca slabijeg intenziteta, ili pak po drugim dijelovima tijela tako da ne ugrozi život drugoga, odbije od sebe taj istovremeni protupravni napad koji je oštećenik bio prema njemu poduzeo. Pošto Optuženik nije tako postupio, prvostepeni sud je o odlučnoj činjenici za primjenu odredbe čl.

9. KZJ pravilno zaključio da intenzitet obrane nije bio objektivno srazmjeran intenzitetu napada, dakle da je optuženik prekoračio granice nužne obrane.

Zato nije opravdano stajalište žalbe da je obrana po intenzitetu bila srazmjerna napadu i da je trebalo primijeniti čl. 9. st. 1. KZJ.

Preostale odlučne činjenice koje se odnose na stupanj krivnje, na obilježja krivičnog djela iz čl. 35. st.

1. KZJ i primjenu čl. 19. KZJ, a također i za primjenu čl. 9. st. 3. KZJ o stanju jake razdraženosti i prepasti žalitelj ne osporava čak ni posredno. Kako inače drugostepeni sud prihvaća razloge koje je u vezi njihova utvrđenja iznio prvostepeni sud u obrazloženju pobijane presude, u tom dijelu se činjenično stanje uzima potpuno i pravilno utvrđenim.

Po ocjeni drugostepenog suda na iznijeta utvrđenja prvostepeni sud je u pobijanoj presudi pravilno primijenio krivični zakon kada je optuženika oglasio krivim zbog počinjenja krivičnog djela iz čl. 35. st. 1. KZH u vezi čl. 9. st. 3. i u vezi čl. 19 KZJ, te ga temeljem čl. 9. st. 3. KZH oslobodio od kazne.

Zbog iznijetih razloga je drugostepeni sud po čl. 384. ZKP odbio žalbu optuženika i prvostepenu presudu potvrdio.

U Zagrebu, 17. lipnja 1992.

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Lipnjak-Bosanac Zlata, v.r.

Pavišić dr Berislav, v.r.