I Kž-26/1998-3 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 26/1998-3

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Neve Šibl, kao predsjednice vijeća, te mr. Branka Zmajevića, Ane Garačić, Zlate Lipnjak-Bosanac i Milana Gudelja, kao članova vijeća i tajnice u vijeću Sanje Katušić-Jergović, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. N. K. zbog kaznenog djela iz čl. 34. st. 1. KZRH, odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i optuženika podnesenim protiv presude Županijskog suda u Karlovcu od 27. listopada 1997. godine, br. K 16/96, u sjednici održanoj 16. veljače 2000. godine, saslušavši zamjenika državnog odvjetnika Republike Hrvatske Tomislava Dujmića,

p r e s u d i o j e :

Odbijaju se kao neosnovane žalbe državnog odvjetnika i opt. N.K., te se potvrđuje presuda suda prvog stupnja.

Obrazloženje

Županijski sud u Karlovcu proglasio je krivim opt. N.K. zbog kaznenog djela ubojstva iz čl. 34. st. 1. KZRH i primjenom čl. 38. toč. 2. OKZRH izrekao mu kaznu zatvora u trajanju od četiri godine i deset mjeseci.

Temeljem čl. 60. OKZRH optuženom je izrečena sigurnosna mjera obaveznog liječenja alkoholičara.

Protiv te presude žali se državni odvjetnik zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka i odluke suda o kazni u kojoj žalbi predlaže da se pobijana presuda ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje, odnosno da se presuda preinači i optuženom izreče odgovarajuća kazna zatvora.

Optuženi se žali zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona i pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, a iz sadržaja žalbe proizlazi da se žali zbog odluke suda o kazni, s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje odnosno "donese odluka u smislu žalbe".

Državni odvjetnik Republike Hrvatske predložio je da se žalba državnog odvjetnika uvaži, dok da se žalba optuženog odbije kao neosnovana.

Žalbe nisu osnovane.

Državni odvjetnik i optuženi nisu u pravu kada se žale zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka (čl. 354. st. 1. toč. 11. ZKP).

U svojoj žalbi državni odvjetnik tvrdi da iz obrazloženja presude u odnosu na odluku o kazni nije jasno koje je okolnosti sud drugog stupnja cijenio kao osobite olakotne okolnosti na osnovu kojih je primjenio odredbe o ublažavanju kazne iz toč. 2. čl. 38. OKZRH. Prema odredbi čl. 347. st. 8. ZKP, navodi državni odvjetnik, sud je bio dužan posebno navesti razloge na osnovu kojih je kaznu ublažio. To je odlučna činjenica, a samo nabranje olakotnih okolnosti ne ukazuje koje od njih sud smatra osobito olakotnim.

Protivno navodima žalbe sud prvog stupnja u svojoj presudi (str. 5) jasno je naveo koje okolnosti smatra olakotnim, te je iz njihove brojnosti, racionalne vrijednosti, izveo logičan zaključak da su te okolnosti osobito olakotne koje utječu na odmjeravanje kazne. Iz toga posebnog citiranja - navođenja određenih razloga, jasno je koji su to razlozi iz kojih sud nalazi postojanje osobito olakotnih okolnosti. Očito se je sud u presudi nabrajanjem osnova za odluku o kazni, koje osnove je ocijenio po vrijednosti i značenju, rukovodio kad je ustanovio da optuženom treba primijeniti odredbe o ublažavanju kazne. Prema tome, sud je protivno navodima žalbe, utvrdio osnove za odluku o kazni, podveo ih pod zakonske odredbe, te vrednovao, ne ogriješivši se niti u jednu od tih aktivnosti pri donošenju odluke o kazni.

Optuženi Nikola Kos također nije u pravu kada se žali zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka navodeći da je "obrazloženje presude proturiječno". Pod tim žalbenim osnovom u suštini optuženi pobija pravilnost ocijene suda u odnosu na stanje afekta u kojem se nalazio optuženi. Međutim, pravilnost te odluke predmet je žalbenog osnova pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja.

Prema tome, nije u pravu optuženi, a niti državni odvjetnik kada se žale zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka.

Optuženi nije u pravu niti kada se žali zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

Protivno navodima žalbe optuženog, sud prvog stupnja utvrđuje na temelju nalaza vještaka psihijatra da je kod optuženog kritične zgode došlo do osobne kumulacije afektivnog stanja izazvanog zabranom oštećenog da se uzme traktor (str. 4 presude). Sud nalazi da je to stanje potencirano time što je optuženi ovisnik o alkoholu, te da je kritične zgode bio u visokom stupnju alkoholiziranosti, uz početne simptome psihoorganskog sindroma. Dakle, jaka razdraženost kao element bića kaznenog djela ubojstva na mah uz prisutnu bitnu smanjenu sposobnost da upravlja postupcima kod optuženog je postojala, međutim, sud jasno ističe da optuženi bez svoje krivnje nije dospio u to stanje razdraženosti. Njega oštećeni u to stanje nije doveo napadom, niti zlostavljanjem, niti teškim vrijeđanjem. Naime, to što je oštećeni zabranio optuženom da se posluži traktorom doista ne može podvesti pod taj potreban element bića kaznenog djela na kojem inzistira optuženi u žalbi. Radilo se o jednom svakodnevnom sukobu, o zabrani, koja djelatnost nije bila upravljena na povredu ili ugrožavanje optuženog i nije bila podobna da izazove takovo afektivno stanje kod optuženog. Obzirom na činjenicu da sud u cijelosti prihvaća nalaz vještaka psihijatra nema nikakove potrebe da se provede dodatno psihijatrijsko vještačenje optuženika.

Prema tome, nije u pravu optuženi kada se žali zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

Povredu kaznenog zakona optuženi nalazi u tome što nije proglašen krivim za kazneno djelo ubojstva na mah, ali u suštini pobija kroz taj žalbeni osnov utvrđeno činjenično stanje, o čemu je već bilo naprijed govora u ovoj presudi.

Nisu u pravu državni odvjetnik niti optuženik kada se žale zbog odluke suda o kazni.

Optuženik prigovara pobijanoj presudi navodeći da su olakotne okolnosti podcijenjene.

Državni odvjetnik u svojoj žalbi ističe kako je kazna preblaga posebno u odnosu na težinu kaznenog djela, stvorenu čvrstu namjeru optuženog da oštećenog liši života, činjenicu da oštećenik kritičnog dana nije izazvao sukob, te da je djelo optuženik počinio pod utjecajem alkohola.

Sud prvog stupnja pravilno je prilikom odmjeravanja kazne cijenio optuženom kao posebno olakotno njegov težak život, činjenicu da je oštećeni, što proizlazi iz iskaza svih svjedoka, zlostavljao roditelje i optuženika. Optuženik je bio taj koji se povlačio pred oštećenim, pa čak se i odselio i iznajmio kuću u kojoj će stanovati samo da bi izbjegao sukobe. On je osoba koja se brine o roditeljima, koji radi kod susjeda da bi zaradio, te prehranio sebe i roditelje. U vrijeme izvršenja djela bio je bitno smanjeno uračunljiv, a do izvršenja kaznenog djela došlo je doprinosom ubijenoga kroz cijeli niz godina. Optuženi nije sklon agresivnom ponašanju, bio je učesnik Domovinskog rata, pa osnovano sud prvog stupnja nalazi da će se izrečenom kaznom postići svrha kažnjavanja.

Obzirom na sve navedeno trebalo je temeljem čl. 387. ZKP odlučiti kao u izreci ove presude.

U Zagrebu, 16. veljače 2000.

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Sanja Katušić-Jergović, v.r.

Neva Šibl, v.r.