Gžn-125/2010-2 · Županijski sud u Zagrebu
Legislator summary
AI generatedŽupanijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Radomire Felicijan Maoduš, kao predsjednice vijeća te Ines Smoljan i Dubravke Burcar, kao članica vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Slavka C. iz L., …, kojeg zastupa punomoćnik M. M., odvjetnik u Z., …, protiv tužene Republike Hrvatske, koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Zagrebu, Građansko-upravni odjel, radi naknade štete, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu od 29. listopada 2009. poslovni broj Pn-934/99-56, u sjednici vijeća održanoj dana 10. svibnja 2011.
Legislator headnote
AI generatedGžn-125/2010-2 · Županijski sud u Zagrebu: Na temelju navedenih utvrđenja je prvostupanjski sud prvo zaključio da tužena ne odgovara jer da se „svakako radi o ratnoj šteti“ pozivom na odredbu čl. 2. i 3. st. 1. podstavka 1. Zakona o odgovornosti RH za štetu uzrokovanu od pripadnika hrvatskih oružanih i redarstvenih snaga tijekom Domovinskog rata („Narodne novine“, br. 117/03).
Full text
Posl. broj: 28 Gžn-125/10-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Radomire Felicijan Maoduš, kao predsjednice vijeća te Ines Smoljan i Dubravke Burcar, kao članica vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Slavka C. iz L., …, kojeg zastupa punomoćnik M. M., odvjetnik u Z., …, protiv tužene Republike Hrvatske, koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Zagrebu, Građansko-upravni odjel, radi naknade štete, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu od 29. listopada 2009. poslovni broj Pn-934/99-56, u sjednici vijeća održanoj dana 10. svibnja 2011.
p r e s u d i o j e
Odbija se kao neosnovana žalba tužitelja i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu od 29. listopada 2009. poslovni broj Pn-934/99-56.
Obrazloženje
Prvostupanjskom presudom je odbijen zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 201.200,00 kn sa zateznom kamatom od presuđenja do isplate, te mjesečnu rentu u iznosu od 300,00 kn počevši od 21. veljače 1997. do isplate, uz obvezu tužitelja da tuženiku naknadi parnični trošak od 20.440,00 kn.
Protiv navedene presude je žalbu izjavio tužitelj iz svih zakonom predviđenih razloga i predložio njezino prihvaćanje uz naknadu troška žalbe.
Žalba nije osnovana.
Predmet spora je zahtjev tužitelja za naknadu nematerijalne štete (fizičke boli, strah, smanjenje životne aktivnosti i naruženost) i materijalne štete (tuđa pomoć i uništena odjeća), kao posljedici nezgode od 15. prosinca 1996., kad je u šumi zvanoj D. j. u D. Š. nagazio na minu.
Iz utvrđenja suda i podataka u spisu proizlazi:
- da se radilo o prostoru uz rijeku Kupu koji je bio pod neprijateljskom okupacijom i izložen izravnom ratnom djelovanju i miniran (potvrda Hrvatskog centra za razminiranje),
- da taj prostor nije bio razminiran, a niti je bilo upozorenja koja bi ukazivala na opasnost od mina,
Posl. broj: 28 Gžn-125/10-2
- da je tužitelju bilo poznato da je područje minirano, budući da je (prema njegovom iskazu na listu 75) čitav rat proveo u HV na položajima s druge lijeve strane Kupe, jer su stanovnici D. Š. bili protjerani,
- da je tužitelj 15. prosinca 1996. pozvao susjeda I. B. da odu zajedno do njegove šume da vidi je li posječena, jer mu je trebala drvena građa za kuću,
- a stradao je prilikom demontiranja potezne mine jer je stao na nagaznu minu, što proizlazi iz iskaza svjedoka M. B. i Z. N., te zapisnika o očevidu.
Na temelju navedenih utvrđenja je prvostupanjski sud prvo zaključio da tužena ne odgovara jer da se „svakako radi o ratnoj šteti“ pozivom na odredbu čl. 2. i 3. st. 1. podstavka 1. Zakona o odgovornosti RH za štetu uzrokovanu od pripadnika hrvatskih oružanih i redarstvenih snaga tijekom Domovinskog rata („Narodne novine“, br. 117/03).
Međutim, unatoč prednjem zaključku je odgovornost tužene razmotrio i s obzirom na njezinu obvezu razminiranja, što je također otklonio uz obrazloženje da nema propusta u razminiranju ili upozorenju na minski sumnjivo područje jer „nije bilo realno očekivati da RH, već u vrijeme štetnog događaja, i na spornom prostoru utvrđuje položaj minskih polja, i to posebno obilježava“, imajući u vidu vrijeme donošenja Zakona o razminiranju („Narodne novine“, br. 19/96) i okolnost da je tek u veljači 1998. osnovan Hrvatski centar za razminiranje („Narodne novine“, br. 24/98), odnosno nakon što je tužitelj već stradao. Na kraju smatra da, i pod pretpostavkom da je tužena odgovorna zbog propusta u razminiranju odnosno u stavljanju upozorenja, zaključio da je štetu uzrokovao isključivo tužitelj.
Protivno shvaćanju prvostupanjskog suda ne radi se o ratnoj šteti, jer sama činjenica da se štetni događaj zbio 16. prosinca 1996. otklanja primjenu Zakona, kojim je propisana odgovornost RH za štetu koju su tijekom Domovinskog rata u razdoblju od 17. kolovoza 1990. do 30. lipnja 1996. uzrokovali pripadnici hrvatskih oružanih i redarstvenih snaga u vojnoj ili redarstvenoj službi ili u vezi s tom službom.
Nije prihvatljivo niti shvaćanje suda vezano za propust u razminiranju, jer prema odredbi čl. 69. Ustava RH i čl. 2. Zakona o razminiranju ("Narodne novine", br. 19/96), svatko ima pravo na zdrav život, a država osigurava pravo građana na zdrav okoliš, što znači da je dužna voditi brigu o tome da on bude bezopasan i zdrav za ljude.
Međutim, utemeljeno je sud ocijenio da je tužitelj svojim ponašanjem uzrokovao nastanak štete time što je ne samo ušao i kretao se po miniranom području (što mu je bilo poznato), već je demontirao jednu minu, kojom prilikom je stao na nagaznu minu.
Protivno žalbenim navodima kojima poriče demontiranje mina sud je utvrdio suprotno (da je tužitelj razmontirao mine), koje utvrđenje se temelji na iskazima svjedoka Z. N. kriminalističkog službenika i G. B. pirotehničara (list 100 i 101), koji su dan nakon nezgode otišli na mjesto događaja i vidjeli „par razmontiranih poteznih mina“ odnosno poteznih PMR2, tzv „kuruze“. Isto je potvrdio i svjedok M. B., policajac koji je kao član protueksplozijske ekipe (na listu 102) iskazao da je vidio jednu razmontiranu protupješačku minu koju su odnijeli. Osim toga je iskazao da je osoba koja ih je vodila rekla da je tu minu skinuo stradali i da je potom tražio po žici drugu minu, za koju je uočio da je vezana za drvo s jedne strane, kojom prilikom je nagazio na drugu minu.
Posl. broj: 28 Gžn-125/10-2
Isto proizlazi i iz službene bilješke (list 14-15) koju je po pričanju I. B. sastavio Z. N. (iskaz na listu 100), gdje je zapisao da ga je tužitelj pitao hoće li ići u šumu „D. j.“ nedaleko od D. Š. da mu pokaže bunkere i rovove, koje su koristili pripadnici paravojnih formacija tzv. „RSK“ za vrijeme rata na tom području, na što je ovaj pristao. Po dolasku u jedan dio šume je tužitelj primijetio jednu minu, otišao do iste i razmontirao ju, a upaljač i poteznu žicu je odbacio od sebe. Nakon toga su otišli malo dalje uz sam rub rijeke Kupe kada je oštećenik opazio poteznu žicu (vjerojatno od druge mine), desnom se rukom uhvatio za nju i krenuo u smjeru iste, kada je svjedok nakon nekoliko koraka čuo eksploziju, a potom i zapomaganje („kume pomagaj ode moja noga!“).
Protivno prigovoru tužitelja službena bilješka može biti dokaz u postupku, jer ZPP nema odredbe o formalnim dokazima. Osim toga je osoba koja ju je sastavila saslušana kao svjedok iskazala da je zapisao ono što mu je rekao svjedok I. B.. Stoga žalitelj nije doveo u sumnju utvrđenje činjenice paušalno iskazanim nezadovoljstvom njegovim sadržajem.
Neosnovano tužitelj ponavlja da nisu znali da je cijelo područje minirano, jer iz provedenih dokaza i okolnosti proizlazi da su znali odnosno da im ta činjenica nije mogla ostati nepoznata. Naime, radilo se o zemljištu tužitelja koje se nalazilo u nekad okupiranom području na prvoj liniji bojišnice, a tužitelj je kao hrvatski vojnik tijekom rata bio na drugoj strani rijeke. Osim toga je susjed i svjedok I. P. (29-30), koji je čuo eksploziju i nakon nezgode traktorom pomogao odvesti tužitelja do liječnika, iskazao da su tamo bili vojni položaji RSK i da je njemu bilo poznato da je to područje bilo minirano. Protivno prigovoru žalitelja time što je sud vrednovao samo dio (ne vjerujući mu) da mine nisu razmontirali, a ne i onaj dio iskaza svjedoka B. (da ni po čemu nisu mogli zaključiti da se tamo nalaze mine i da ih tužitelj nije domontirao), nije počinjena povreda postupka, jer se time sud opredijelio da suprotno ne prihvaća. Osim toga je to argumentirao i potkrijepio drugim dokazima, čemu valja dodati da je prva izjava stranke ili svjedoka (kad je najsvježije sjećanje) ona koja je u pravilu najbliža istini.
Dakle, iz svega je za zaključiti da je tužitelj ne samo znao da je riječ o miniranom području, već je i stradao prilikom razminiranja, što je poduzeo na vlastiti rizik, koja njegova radnja je neposredan uzrok štete, a ne propust tužene u razminiranju.
Kako u pobijanoj presudi nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("NN", br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08 i 123/08 - dalje: ZPP), na koje ovaj sud drugog stupnja pazi po službenoj dužnosti, valjalo je odbiti žalbu kao neosnovanu i potvrditi presudu (čl. 368. st. 1. ZPP).
Odluka o troškovima postupka kojima se posebno ne prigovara je donesena sukladno odredbi čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP.
U Zagrebu, 10. svibnja 2011.
Predsjednica vijeća:
Radomira Felicijan Maoduš, v.r.