Revr-638/2008-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

Broj: Revr 638/08-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan, predsjednice vijeća, Gordane Matasić Špoljarić, mr. sc. Lucije Čimić, Đure Sesse i Jasne Guštek, članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja: 1. I. M. iz R., 2. P. P. iz P., 3.

I. G. iz V., 4. Z. B. iz P., 5. B. I. iz K., 6. I. M. iz K., 7. Z. B. iz B., 8. M. G. iz Č., 9. D. D. iz B., 10. M. Z. iz K., 11. Ž. A. iz R., 12. D. D. iz R., 13. I. S. iz D., 14. S. Č. iz P., 15. M. S. iz C. L., 16. Z. B. iz U., 17. M. L. iz R., 18. B. T. iz M., 19. S. D. iz P., 20. M. P. iz Lj., 21. V. B. iz Č., 22. A. M. iz P. G., 23. T. K. iz P., 24. T. B. iz Š. B., 25. V. G. iz P. i 26. V. M. iz P., koje zastupa punomoćnik F. O., odvjetnik u I., protiv tuženice Republike Hrvatske, koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Imotskom, radi isplate naknade plaće, odlučujući o reviziji tužitelja protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Splitu posl. broj Gž-834/07 od 8. veljače 2008., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Imotskom posl. broj P 177/03 od 24. listopada 2006., u sjednici održanoj 14. siječnja 2009.

p r e s u d i o j e:

Odbija se revizija tužitelja kao neosnovana.

Obrazloženje

Presudom suda prvog stupnja odbijen je tužbeni zahtjev da se tuženici naloži da tužiteljima isplati i to 1., 2., 3., 4., 5., 6., 8., 9., 10., 11., 12., 13., 14., 15., 16., 17., 23., 24., 25. i 26. tužitelju svakom po 106.920,00 kn, 7. tužitelju 113.400,00 kn, a 18., 19.,20.,21.,22. tužitelju svakom po 108.000,00 kn zajedno sa zateznim kamatama, a tužiteljima je naloženo isplatiti tuženici troškove postupka.

Presudom suda drugog stupnja odbijena je žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđena je prvostupanjska presuda.

Protiv drugostupanjske presude, pravovremenu, dopuštenu i potpunu reviziju izjavili su svi tužitelji nabrojeni u izreci ove presude, zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlažu da se obje nižestupanjske presude preinače tako da se tužbeni zahtjev u cijelosti prihvati odnosno da se te presude ukinu i predmet vrati na ponovno suđenje prvostupanjskom sudu. Zahtijevaju da im se dosude troškovi postupka, uključivo troškove revizije.

Tuženica nije odgovorila na reviziju tužitelja.

Revizija nije osnovana.

Revizijski sud ispitao je pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem je ona pobijana revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji (čl. 392.a Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03. i 88/05. – dalje: ZPP).

U reviziji je istaknut revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka Suprotno tom revizijskom navodu županijski i općinski sud su sastavili pobijanu i prvostupanjsku presudu u skladu s odredbama ZPP. Za svoje su odluke iznijeli jasne i razumljive razloge koji imaju podlogu u izvedenim dokazima. Zato se ne može prihvatiti tvrdnja revidenta da postoji bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 385. st. 1. t. 1. i 2. ZPP.

Predmet spora su zahtjevi za isplatu naknade plaća, jer tužitelji smatraju da su u spornom razdoblju kao djelatne vojne osobe bili u radnom odnosu s tuženicom, i to kao pripadnici 66. pukovnije Hrvatske vojske.

U postupku koji je prethodio reviziji utvrđeno je:

- da su tužiteljima izdane vojne iskaznice, u kojima se navodi da su djelatnici Ministarstva obrane Republike Hrvatske,

- da su tužiteljima isplaćivane plaće preko Hercegovačke banke d.d.,

- da Ministarstvo obrane Republike Hrvatske, Uprava za financije i proračun, nije obračunavalo i isplaćivalo plaću tužiteljima kao pripadnicima 66. pukovnije,

- da 66. pukovnija nije bila u sastavu Hrvatske vojske, što je potvrđeno obaviješću Glavnog stožera Oružanih snaga Republike Hrvatske,

- da je Ugovor o izvođenju radova na izgradnji cesta u Republici Hrvatskoj sklopljen između RH A. d.o.o. iz Z. kao naručitelja i M. Bosna i Hercegovina, G., kao izvršitelja dana 15. siječnja 1997.,

- da se prema tom ugovoru naručitelj obvezao organizirati logističku potporu izvršiteljima na području Republike Hrvatske, nužnu za pravovremeno i kvalitetno izvršenje posla, a izvršitelj se obvezao da će za izvršenje projektom predviđenih radova angažirati potreban broj građevinskih strojeva i druge tehnike, kao i dostatan broj kvalificiranih djelatnika,

- da se agencija A. d.o.o. Z. obvezala isplatiti M. d.o.o. G., Republika Bosna i Hercegovina, po nagodbi od 19. kolovoza 2003. iznos od 37,820.000,00 kuna radi podmirivanja obveza prema Poslovnoj banci M. d.o.o. G. prema dobavljačima i zaposlenicima - pripadnicima 66. pukovnije, a za izvedene radove,

- da tužitelji nisu imali ugovore o djelatnoj vojnoj službi s tuženicom, a nije postojao niti akt tuženice o prijamu u djelatnu vojnu službu.

Sudovi nižeg stupnja temelje svoju odluku na stajalištu da tužitelji, obzirom da nikada nisu sklopili ugovor o djelatnoj vojnoj službi s tuženicom, niti postoji akt o prijamu tužitelja u djelatnu vojnu službu Republike Hrvatske, nisu kao djelatne vojne osobe bili u radnom odnosu s tuženicom Republikom Hrvatskom.

U reviziji tužitelji osporavaju stajalište nižestupanjskih sudova da vojna iskaznica, iako je javna isprava, ne dokazuje bezuvjetno da su tužitelji kao njezini imatelji pripadnici Hrvatske vojske.

Prema čl. 12. Zakona o službi u oružanim snagama Republike Hrvatske ("Narodne novine" broj 23/95. i 33/95.), državljani Republike Hrvatske stupaju u oružane snage kao djelatne vojne osobe, aktom o prijamu u djelatnu vojnu službu ili ugovorom o djelatnoj vojnoj službi. Nadalje, prema čl. 1. Pravilnika o vojnoj iskaznici ("Narodne novine" broj 57/91.), vojna iskaznica je javna isprava kojom se dokazuje pripadnost Hrvatskoj vojsci.

U smislu citiranih propisa, koji su bili na snazi u vrijeme izdavanja predmetnih vojnih iskaznica, vojna iskaznica, dakle nije akt o prijamu u djelatnu vojnu službu, kako to pogrešno smatraju revidenti. S druge strane, odredbama čl. 230. ZPP određena je dokazna snaga javnih isprava u parničnom postupku. Prema odredbi čl. 230. st. 3. ZPP dopušteno je dokazivati i suprotno od onoga što proizlazi iz sadržaja takve javne isprave. U ovom slučaju je utvrđeno da 66. pukovnija, u kojoj tužitelji tvrde da su bili djelatne vojne osobe, nije nikada bila u sastavu Hrvatske vojske, niti postoji akt o prijamu u djelatnu vojnu službu ili ugovor o djelatnoj vojnoj službi za tužitelje. Zato vojne iskaznice na koje se pozivaju tužitelji nemaju značaj koji im pridaju revidenti, niti same po sebi ne potvrđuju postojanje radnog odnosa tužitelja s tuženicom kao djelatnim vojnim osobama. Zbog toga nije osnovan taj revizijski prigovor.

Tužitelji smatraju da su u radnom odnosu s tuženicom, jer da je odredbama Zakona o radu propisano da "ako poslodavac ne sklopi s radnikom ugovor o radu u pisanom obliku ili mu ne izda pisanu potvrdu o sklopljenom ugovoru, smatra se da je s radnikom sklopio ugovor o radu na neodređeno vrijeme".

Odredbom čl. 11. Zakona o radu ("Narodne novine" broj 38/95., 54/95. - ispr., 65/95.

- ispr., 17/01. i 82/01. - dalje: ZR) zaista je propisano da propust ugovornih stranaka da sklope ugovor o radu u pisanom obliku ne utječe na postojanje i valjanost tog ugovora. Ako ugovor o radu nije sklopljen u pisanom obliku, poslodavac je obvezan radniku prije početka rada uručiti pisanu potvrdu o sklopljenom ugovoru, a ako poslodavac u tom roku ne sklopi s radnikom ugovor o radu u pisanom obliku ili mu ne izda pisanu potvrdu o sklopljenom ugovoru, smatra se da je s radnikom sklopio ugovor o radu na neodređeno vrijeme.

Rečene odredbe se, međutim, primjenjuju u situaciji kad ugovor o radu postoji, ali nije sklopljen u propisanom pisanom obliku. U ovom slučaju utvrđeno je da takav ugovor o radu između stranaka ne postoji, pa se neosnovano revidenti pozivaju na tu zakonsku odredbu.

Zbog svega navedenog nije ostvaren ni revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava iz čl. 385. st. 1. t. 3. ZPP, pa je na temelju čl. 393. ZPP odlučeno kao u izreci.

U Zagrebu 14. siječnja 2009.

Predsjednica vijeća:

Katarina Buljan, v.r.