I Kž-1104/1993-3 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 1104/1993-3

P R E S U D A

U IME REPUBLIKE HRVATSKE!

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda dr. Novoselec Petra, kao predsjednika vijeća, te Kocijančić Erike, mr. Frančula Rudolfa, Gudelj Milana i Drakulić Milene, kao članova vijeća i sudskog savjetnika Vinja Ileane, kao zapisničara, u krivičnom predmetu protiv opt. O.T. zbog krivičnog djela iz čl. 196. st. 2. KZH, odlučujući o žalbi optuženika, podnesenoj protiv presude Okružnog suda u Zagrebu od 21. rujna 1993.g. K-116/93, u sjednici održanoj 13. travnja 1994.g., saslušavši zamjenika državnog odvjetnika Republike Hrvatske P.B.,

p r e s u d i o j e :

Djelomično se uvažava žalba opt. O.T., preinačuje se presuda suda prvog stupnja u odluci o sigurnosnoj mjeri na način da se ukida sigurnosna mjera oduzimanja predmeta - osobnog vozila marke "Alfa Romeo 20" bez registarskih oznaka, broj šasije ZAR … i prometne dozvole za isto vozilo izdane 15. listopada 1991. godine po MUP PU Zagreb 644537.

Odbija se kao neosnovana žalba državnog odvjetnika i u ostalom dijelu žalba opt. O.T., te se u ostalom pobijanom, a nepreinačenom dijelu potvrđuje presuda suda prvog stupnja.

O b r a z l o ž e n j e

Pobijanom presudom oglašen je opt. O.T. krivim zbog kriv. djela iz čl. 196. st. 2. KZH, te je po istom zakonskom propisu, uz primjenu čl. 38. toč. 2. i čl. 39. st. 1. toč. 1. OKZRH osuđen na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i šest mjeseci.

Po čl. 45. st. 1. OKZRH optuženiku se u izrečenu kaznu zatvora uračunava vrijeme provedeno u pritvoru od 21. travnja 1993. godine, pa nadalje.

Po čl. 196. st. 4. OKZRH od optuženika je oduzeta PVC vrećica sa heroinom težine 9,62 gr, 16 papirnatih paketića sa heroinom težine 12,21 gr, celofan vrećica sa suhom biljnom materijom marihuanom težine 1,14 gr, jedna vaga "Tanita" model 1476, jedan blok sa raznobojnim i jedan blok sa zelenim papirima, jedna igla koja služi za intravenozno

ćnosti odluke

ubrizgavanje, a koja će se droga i sredstva za njihovo spravljanje po pravomo uništiti.

Po čl. 64. st. 1. OKZRH prema optuženiku je izrečena sigurnosna mjera oduzimanja predmeta - osobnog vozila marke "Alfa Romeo 20" bez registarskih oznaka, broj šasije ZAR … i prometne dozvole za isto vozilo izdane 15. listopada 1991. godine po MUP PU Zagreb br. 644537.

Po čl. 90. st. 4. ZKP optuženik je oslobođen dužnosti naknade troškova krivičnog postupka iz čl. 87. st. 2. toč. 1.-6. ZKP.

Protiv te presude podnijeli su žalbu državni odvjetnik i optuženik.

Državni odvjetnik se žali zbog odluke o kazni, te je predložio da se pobijana presuda preinači i optuženiku izrekne primjerena kazna zatvora, bez primjene odredaba o ublažavanju kazne.

Optuženik je podnio žalbu sam i po braniteljici A.-M.V., odvjetnici iz Z., koja je podnijela i dopunu žalbe, zbog bitne povrede odredaba krivičnog postupka, povrede krivičnog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, te odluke o kazni i predložio da se pobijana presuda ukine, odnosno preinači u smislu žalbenih navoda, kao i da mu se ukine pritvor, a zatražio je i obavijest o sjednici vijeća.

Državni odvjetnik Republike Hrvatske je predložio da se žalba optuženika odbije kao neosnovana, a da se uvaži žalba državnog odvjetnika i pobijana presuda preinači u dijelu odluke o kazni u smislu žalbenog prijedloga.

Temeljem čl. 20. Uredbe o primjeni Zakona o krivičnom postupku u slučaju ratnog stanja ili neposredne ugroženosti neovisnosti i jedinstvenosti Republike Hrvatske ("NN" br. 73 od 31. prosinca 1991. godine i br. 25 od 29. travnja 1992. godine) optuženik i braniteljica nisu obaviješteni o sjednici vijeća, jer je navedenim propisom određeno da se odredbe Zakona o krivičnom postupku o obvezi obavješćivanja stranaka o sjednici vijeća ne primjenjuju.

Žalba opt. O.T. je djelomično osnovana, dok je žalba državnog odvjetnika neosnovana.

Bez osnova je žalba optuženika zbog bitne povrede odredaba krivičnog postupka.

Prema sadržaju optuženikove žalbe pobijana presuda se temelji na dokazu na kojem se prema odredbama Zakona o krivičnom postupku ne može temeljiti presuda, odnosno na njegovoj prvoj obrani iz istrage koju je dao pod utjecajem fizičke sile koju su prethodno prema njemu primijenili organi unutarnjih poslova, zatim optuženik ističe da izreka presude ne odgovara stanju u spisu, da je pobijana presuda proturječna sama sebi, te "da postoji čnim činjenicama i samih isprava i znatna proturječnost u izvedenim dokazima, odlu

zapisnika".

Kao prvo, što se tiče bitne povrede iz čl. 354. st. 1. toč. 8. ZKP na koju optuženik stvarno ukazuje u žalbi, po ocjeni ovog suda ne radi se o istaknutoj bitnoj povredi odredaba krivičnog postupka, jer bi, kako to proizlazi iz razloga presude, i bez navedenog dokaza (prve optuženikove obrane u istrazi u kojoj je on priznao počinjenje djela, a koju obranu je naknadno porekao, navodeći da ju je dao pod utjecajem fizičke sile), očito bila donesena ista presuda.

I Kž 1104/93

Naime, imajući u vidu količinu pronađene opojne droge kod optuženika, zatim da je veći dio te droge bio zapakiran u omote, a što ukazuje da je očito bila pripremljena za prodaju, te da je pronađena i vaga za precizno mjerenje težine, igla za intravenozno ubrizgavanje, papiri za pakiranje droge, epruvete i ampule, kao i obzirom na iskaz svjedoka Š.T. koji je određeno iskazao da mu je optuženik predlagao prodaju droge, što je svjedok odbio, kao i imajući u vidu analizu obrane optuženika sa glavne rasprave, a posebno u vezi iskaza svjedoka Š.T., na temelju tih dokaza nesumnjivo proizlazi da je optuženik radi prodaje kupovao i prodavao tvar koja je proglašena opojnom drogom (heroin), a kako se pritom udružio sa još jednom osobom - "Slavoncem" radi činjenja tih djela, radi se o ostvarenju krivičnog djela iz čl. 196. st. 2. KZH, za koje djelo je optuženik s pravom oglašen krivim.

Kako dakle iz iznesenog proizlazi da bi i pored korištenja prve obrane optuženika iz istrage, obzirom na druge dokaze, očigledno i bez tog dokaza bila donesena ista, tj. osuđujuća presuda, nije ostvarena bitna povreda odredaba krivičnog postupka iz čl. 354. st. 1. toč. 8. ZKP na koju se ukazuje u žalbi optuženika.

Potpuno bez ikakvog osnova navodi optuženik u žalbi da je u ovom krivičnom predmetu prekoračena optužba (čl. 354. st. 1. toč. 9. ZKP), jer da u spisu nema nikakvih dokaza da bi se on s još jednom osobom udružio radi preprodaje droge, pa stoga da nije mogao biti oglašen krivim za krivično djelo iz čl. 196. st. 2. KZH. Međutim, iz sadržaja ovog prigovora proizlazi da optuženik ne dovodi u pitanje identitet između optužbe i pobijane presude, već ustvari prigovara utvrđenom činjeničnom stanju, a o čemu će nastavno biti posebno riječi.

Po ocjeni ovog suda u provedenom postupku nije ostvarena niti neka druga bitna povreda odredaba krivičnog postupka. Daljnji prigovori žalbe optuženika u tom pravcu nabačeni su bez ikakvog konkretnog ukazivanja na ostvarene propuste i nisu niti dovoljno jasni i razumljivi, a ispitujući pobijanu presudu i po službenoj dužnosti po čl. 366. st. 1. toč. 1. ZKP, ovaj sud drugog stupnja takvih povreda nije našao.

Nije osnovana žalba optuženika ni zbog povrede krivičnog zakona i pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

Sud prvog stupnja je na temelju provedene glavne rasprave, te kritičke analize i ocjene izvedenih dokaza izveo pravilan zaključak o postojanju krivične odgovornosti optuženika, pa su stoga njegovi prigovori u pogledu utvrđenih činjenica i pravne oznake djela potpuno neosnovani.

Optuženik u svojim žalbama navodi kako u postupku nije dokazano da bi on počinio krivično djelo za koje je osuđen, a njegova prva obrana kod istražnog suca gdje je priznao djelo da je iznuđena pod utjecajem fizičke sile, a posebno da nema dokaza o ostvarenju djela od strane više osoba, zatim da je on opojnu drogu koja je kod njega nađena samo držao kod sebe, ali je nije prodavao ili kupovao radi prodaje, te da nije točno utvrđena količina opojne droge, a niti njena čistoća i konačno da je trebalo provesti njegovo psihijatrijsko vještačenje.

Već je naprijed istaknuto da je sud prvog stupnja, bez obzira na prvu obranu optuženika iz istrage, imao na raspolaganju dovoljno dokaza za svoje utvrđenje da je

I Kž 1104/93

optuženik počinitelj opisanog krivičnog djela.

Naime, veći dio pronađene opojne droge je bio razdijeljen u paketiće i stoga očito pripremljen za prodaju, zatim kod optuženika su još pronađene - vaga za precizno mjerenje, koja se notorno koristi kod neovlaštene proizvodnje i stavljanja u promet opojnih droga, te papiri koji se upotrebljavaju za pakiranje droge, epruvete, ampule i igla za intravenozno ubrizgavanje, a optuženik je u svojoj obrani na glavnoj raspravi na listu 94/II određeno izjavio da on ne konzumira drogu (o čemu će u nastavku još biti govora), pa mu dakle pronađena količina droge nije trebala za vlastitu upotrebu, a niti bi je on u tom slučaju pakirao u paketiće, kako se inače opojna droga stavlja u prodaju.

Zatim, optuženikova obrana na glavnoj raspravi je potpuno neuvjerljiva i nelogična. Naime, doista je neprihvatljivo da bi optuženik, kada je shvatio da ima kod sebe opojnu drogu heroin ili neku drugu drogu (kako je prema vlastitoj obrani rekao svjedoku Š.T.), a nema je namjeru prodavati, držao je sedam dana u automobilu, sve dok nije bio lišen slobode, kojom prilikom je opojna droga pronađena, a da ne bi o tome obavijestio nadležnu redarstvenu službu, jer u tom slučaju se doista ne bi imao razloga bojati te službe.

Potpuno neosnovano ističe optuženik u žalbi kako ga tjedan dana, od časa preuzimanja droge ispod Jadranskog mosta, nije bilo kod kuće, jer da je bio kod djevojke, kada je svjedok Š.T. sasvim određeno iskazao da je on bio sa optuženikom na kavi u kafiću "Ero" upravo unutar tih sedam dana. Pritom je pak potpuno neodlučno što se svjedok, nakon što je decidirano rekao da je iz vojarne imao slobodan vikend dane 16. i 17. travnja 1993. godine, mogao i zabuniti da li je sa optuženikom bio baš 16. ili 17. travnja 1993. godine, kraj nesporne činjenice da je svjedok upravo izričito naglasio da je te dane bio kod kuće i tada u naselju vidio optuženika i bio čak s njim i na kavi. U vezi iskaza ovog svjedoka posebno se još ističe da je on u istrazi i na glavnoj raspravi istovjetno iskazivao u pogledu okolnosti da mu je optuženik predložio da proda jedan paketić opojne droge, što je svjedok odbio, a u vjerodostojnost iskaza ovog svjedoka nema razloga sumnjati, jer je on u dobrim odnosima s optuženikom, stanuju u istom naselju, poznaju se od osnovne škole i nastavili su se družiti i nakon škole.

Nadalje, potpuno je neuvjerljivo da bi optuženik i preuzeo sve one stvari koje je našao ispod Jadranskog mosta, ako ne bi bio svjestan da se radi o opojnoj drogi i ako ne bi imao za cilj njeno stavljanje u promet. Konačno, bez ikakvog je smisla i logike odrasle osobe kakva je optuženik (22 godine) njegovo objašnjenje u vezi pronađenih i oduzetih predmeta (epruveta, ampula i igle za intravenozno ubrizgavanje), odnosno da je on te predmete pronašao na smetlištu Zajčeve bolnice i da "iglama voli bockati muhe".

Po ocjeni ovog suda nije bilo potrebe ni za dopunom dokaznog postupka obnavljanjem vještačenja u pogledu kakvoće heroina i provođenjem psihijatrijskog vještačenja optuženika.

Naime, s krivičnopravnog stajališta odlučno je da je u materiji koja je dostavljena na vještačenje Centru za kriminalistička vještačenja Ministarstva unutarnjih poslova RH, a koja je nesporno pronađena kod optuženika, utvrđeno da se radi o opojnoj drogi - heroinu i da ista sadrži primjese koje su za heroin uobičajene (monoacetilmorfin i acetilkodein), pa je stoga bilo potpuno nepotrebno provoditi još neko posebno vještačenje čistoće tog heroina po

I Kž 1104/93

Medicinskom fakultetu u Zagrebu, a i prigovori u pogledu količine opojne droge su bez osnova, imajući u vidu sve podatke o nađenim količinama opojne droge.

Bez opravdanja se u žalbi optuženika insistira i na potrebi njegovog psihijatrijskog vještačenja. Iz priložene medicinske dokumentacije bivše JA od 20. lipnja 1991. godine proizlazi jedino da se kod optuženika radi o poremećaju ličnosti (asocijalni tip), a nikako da bi se radilo o duševno bolesnoj osobi, kako se to tvrdi u žalbi, a niti da bi se radilo o ovisniku o opojnim drogama, niti to proizlazi iz podataka u spisu, a konačno sam optuženik je određeno u svojoj obrani na glavnoj raspravi izjavio - kako je to već naprijed istaknuto - da on ne uživa opojne droge. Optuženik svojim navodima o uživanju narkotika, koje prvi puta iznosi tek sada u žalbi, očito ide na izbjegavanje, odnosno umanjenje krivične odgovornosti.

Također su potpuno bez osnova prigovori optuženika u pogledu pravne oznake djela, odnosno da bi se u ovom slučaju radilo samo o držanju opojne droge, a ne i o kupovini i prodaji opojne droge, kao i da se ne radi o ostvarenju djela od strane više osoba, obzirom na pravilna utvrđenja suda prvog stupnja da je optuženik radi prodaje kupovao i prodavao opojnu drogu - heroin, a da se radi stavljanja u promet opojnih droga udružio sa osobom pod nadimkom "Slavonac" i stoga je počinjeno krivično djelo pravilno pravno označeno po stavku 2. čl. 196. OKZRH.

Zbog iznesenih razloga neosnovana je žalba optuženika zbog povrede krivičnog zakona i pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

Neosnovane su žalbe optuženika i državnog odvjetnika zbog odluke o kazni.

Državni odvjetnik smatra da je optuženiku izrečena preblaga kazna, te da je sud precijenio značaj utvrđenih olakotnih okolnosti, a da je podcijenio otegotne okolnosti - opasnost od vršenja ovakvih krivičnih djela i spremnost optuženika da ih i dalje vrši, dok optuženik smatra da je izrečena kazna preoštra, pogotovo imajući u vidu primijenjenu fizičku silu od strane policije i posljedice koje on od toga trpi.

Nasuprot žalbama, ovaj sud nalazi da izrečena kazna zatvora u trajanju od jedne godine i šest mjeseci nije ni preblaga, a ni preoštra i da u svemu odgovara težini počinjenog krivičnog djela i stupnju krivične odgovornosti optuženika, te da će se njome postići svrha kažnjavanja.

Osnovana je, međutim, žalba optuženika zbog odluke o izrečenoj sigurnosnoj mjeri oduzimanja osobnog vozila i prometne dozvole.

Naime, prema propisu čl. 64. st. 1. u vezi čl. 55. OKZRH predmeti koji se oduzimaju ovom mjerom moraju biti u vezi sa samim izvršenjem krivičnog djela, odnosno uvjet je da postoji opasnost od posjedovanja nekog predmeta na strani počinitelja ili da postoji opasnost od svojstava nekog predmeta.

Međutim u ovom slučaju ne može se govoriti o nekoj opasnosti u iznesenom smislu, niti se ona može pravdati samo time što je opojna droga pronađena u vozilu. Optuženikovo vozilo, kako to proizlazi iz cijelog spisa, nije u ostvarenju djela imalo nikakvu odlučujuću ulogu i stoga i nije bilo uvjeta za izricanje navedene sigurnosne mjere. Uslijed toga, valjalo je

I Kž 1104/93

djelomičnim uvaženjem žalbe optuženika, presudu suda prvog stupnja u označenom dijelu preinačiti i ukinuti izrečenu sigurnosnu mjeru oduzimanja predmeta.

Što se pak tiče ukidanja pritvora, što optuženik također predlaže u svojoj žalbi, valja reći da u ovoj procesnoj situaciji, nakon izricanja presude suda prvog stupnja i izricanja kazne zatvora, ne postoje više zakonske mogućnosti za odlučivanje o pritvoru.

Iz svih iznesenih razloga trebalo je presuditi i odlučiti kao u izreci.

U Zagrebu, 13. travnja 1994.

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Vinja Ileana v.r.

dr. Novoselec Petar v.r.

Suglasnost

ovog prijepisa s izvornikom ovjerava

Viši

administrativni referent:

(Štefica

Klepac)