I Kž-956/2008-4 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 956/08-4

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Vesne Vrbetić kao predsjednice vijeća te Dražena Tripala, Žarka Dundovića, Lidije Grubić Radaković i mr. sc. Branka Brkića kao članova vijeća, uz sudjelovanje višeg sudskog savjetnika Ivana Protkovića kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv optuženog M. H. zbog kaznenog djela iz članka 173. stavka 2. Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj 110/97., 27/98., 50/00., 129/00., 51/01., 105/04., 84/05., 71/06. i 110/07.), odlučujući o žalbi optuženika podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Osijeku od 20. svibnja 2008. broj K-22/08, u sjednici vijeća održanoj 5. studenog 2008., u nazočnosti zamjenika Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske Drage Marincela,

p r e s u d i o j e :

Odbija se žalba optuženog M. H. kao neosnovana i potvrđuje se prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

Pobijanom presudom optuženi M. H. proglašen je krivim zbog počinjenja kaznenog djela zlouporabe opojnih droga iz članka 173. stavka 2. Kaznenog zakona u vezi s člankom 41. Zakona o izmjenama i dopunama Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 71/06), na temelju kojih propisa je osuđen na kaznu zatvora u trajanju tri godine.

Na temelju članka 63. Kaznenog zakona optuženom M. H. je u izrečenu kaznu zatvora uračunato vrijeme koje provodi u pritvoru od 29. veljače 2008. pa nadalje.

Na temelju članka 173. stavka 7. Kaznenog zakona optuženom M. H. oduzeta se opojne droge marihuana i amfetamin.

I Kž 956/08-4

Na temelju članka 122. stavka 4. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 110/97., 27/98., 58/99., 112/99., 58/02., 143/02. i 115/06.) optuženi M. H. u cijelosti je oslobođen obveze naknade troškova kaznenog postupka.

Protiv ove presude žalbu je podnio optuženi M. H. po branitelju, odvjetniku N. Z., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kazni, s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Odgovor na žalbu nije podnesen.

Spis je, u skladu s odredbom članka 373. stavka 1. Zakona o kaznenom postupku, dostavljen na dužno razgledanje Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske koje se podneskom očitovalo o žalbi na način da istu smatra neosnovanom te je predložilo njeno odbijanje, a kod tog prijedloga ostao je i zamjenik Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske nazočan na sjednici drugostupanjskog vijeća.

Žalba nije osnovana.

Optuženi M. H., ističući bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 367. stavka 1. točke 11. Zakona o kaznenom postupku, tvrdi da u pobijanoj presudi nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama odnosno da su „razlozi u proturječnosti sa sadržajem isprava i iskaza danim tijekom postupka“, pri čemu ne ukazuje na neke odlučne činjenice o kojima prvostupanjska presuda ne bi sadržavala razloge, niti ukazuje na proturječja između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danima u postupku i samih tih isprava ili zapisnika, već polemizira s razlozima kojima prvostupanjski sud obrazlaže svoje zaključke. Dakle, optuženik ne obrazlaže neki od oblika navedene bitne povrede odredaba kaznenog postupka već, u suštini, pobija pravilnost utvrđenih činjenica, pa su ti žalbeni navodi cijenjeni prilikom preispitivanja postojanja žalbene osnove iz članka 369. stavka 2. Zakona o kaznenom postupku.

Stoga ovdje valja navesti da prvostupanjska presuda sadrži jasne i potpune razloge o nim činjenicama te da je sadržaj provedenih dokaza valjano reproduciran, pa nije svim odluč

počinjena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 367. stavka 1. točke 11. Zakona o kaznenom postupku, a niti druga takva povreda na čije postojanje drugostupanjski sud, suglasno odredbi članka 379. stavka 1. točke 1. Zakona o kaznenom postupku, pazi po službenoj dužnosti.

Optuženi H. u žalbi ističe i žalbenu osnovu povrede kaznenog zakona, ali istu ne obrazlaže, pa se ona ne može ocijeniti u smislu odredbe članka 391. stavka 1. Zakona o kaznenom postupku.

Stoga je ovaj drugostupanjski sud, postupajući u skladu s odredbom članka 379. stavka 1. točke 2. Zakona o kaznenom postupku, po službenoj dužnosti ispitao prvostupanjsku presudu te je našao da na štetu optuženika nije počinjena neka od povreda kaznenog zakona navedenih u članku 368. Zakona o kaznenom postupku.

I Kž 956/08-4

Bezuspješno optuženi M. H. žalbom pokušava dovesti u sumnju utvrđenje prvostupanjskog suda da je on opojne droge marihuanu i amfetamin koje su kod njega pronađene držao ne samo radi osobne konzumacije, nego i radi prodaje.

Naime, optuženi H. u žalbi tvrdi da nijedan od provedenih dokaza, niti izravno, a niti posredno ne upućuje na zaključak o njegovoj namjeri prodaje droge, pri čemu ističe da niti jedan od ispitanih svjedoka „nije potvrdio da bi kupovao drogu od optuženika“ te da optuženik nije „zatečen pri bilo kakvim transakcijama s opojnim drogama“.

Međutim, optuženom H. nisu niti bile stavljene na teret radnje prodaje opojnih droga kao jedan od oblika počinjenja kaznenog djela iz članka 173. stavka 2. Kaznenog zakona, već posjedovanje droga marihuane i amfetamina radi njihove prodaje. Stoga nije niti bilo moguće utvrđivati je li optuženik nekome prodao ili na drugi način stavljao u promet opojnu drogu.

Zaključak da je optuženi H. navedene droge držao ne samo radi osobne konzumacije, nego i radi prodaje, sud prvog stupnja ispravno temelji na količini i načinu pakiranja droge pronađene u optuženikovom stanu te ispravnoj analizi optuženikovih imovinskih prilika, kao i pravilnoj ocjeni njegove obrane koju osnovano otklanja kao neistinitu upravo u dijelu u kojem optuženik tvrdi da je sam namjeravao konzumirati svu pronađenu drogu.

Naime, nesporno je da su kod optuženika pronađene dvije vrste opojnih droga - ukupno 4,49 grama marihuane koja je bila zapakirana u 10 paketića, te 14,42 grama amfetamina zatečenog u 33 paketića. Da je optuženi H. uistinu kupio tu drogu isključivo za osobnu uporabu, kako on to tvrdi u obrani, od osobe imenom G. kojega je tog dana upoznao i pitao može li mu nabaviti marihuanu, uistinu bi bilo nelogično da mu prodavatelj drogu kasnije donese zapakiranu u manje paketiće, već bi, kako to pravilno ističe prvostupanjski sud, bilo logično da ista bude u jednom većem paketu. Osim toga, optuženik u obrani ne tvrdi da je s tim G. razgovarao i o amfetaminu, već spominje samo marihuanu, pa je neživotno i donošenje od strane G. te droge za koju optuženik nije pokazao namjeru kupiti je, niti je govorio o njenoj konzumaciji. I činjenica da se ne radi o jako velikim količinama ovih droga, ali da su one bile upakirane u doze za jednokratnu uporabu, ukazuje na namjeru njihove prodaje, makar u jednom dijelu.

Optuženi M. H. u žalbi ističe da su on i njegova izvanbračna supruga, iako oboje nezaposleni, imali relativno velike mjesečne prihode. Međutim, okolnost da su oni primali socijalnu pomoć u mjesečnom iznosu 600,00 kuna, pa i uz povremene optuženikove prihode radom na arheološkim iskopavanjima i na građevinama te pomoć roditelja, ne upućuje na zaključak o takvim njihovim prilikama koje bi optuženiku omogućavale kupnju većih količina droge samo za osobnu uporabu.

Slijedom iznesenog, žalbenim navodima nije doveden u sumnju zaključak prvostupanjskog suda o optuženikovoj namjeri prodaje dijela opojnih droga koje su kod njega pronađene, zbog čega se ukazuje pravilnim utvrđenje tog suda i takvog subjektivnog elementa bića kaznenog djela iz članka 173. stavka 2. Kaznenog zakona za koje je optuženi M. H. i proglašen krivim.

Stoga se i žalba optuženog H. iz osnove navedene u članku 369. Zakona o kaznenom postupku ukazuje neosnovanom.

I Kž 956/08-4

Pobijajući odluku o kazni, optuženi M. H. navodi da činjenica da je on već bio osuđen za isto kazneno djelo ne može predstavljati otegotnu okolnost, jer nisu razmotrene sve okolnosti pod kojima je on to ranije djelo počinio, a radilo se o ponašanju za koje mu izrečena vrlo blaga kazna.

Suprotno ovim tvrdnjama, prvostupanjski je sud pravilno cijenio otegotnima okolnosti da je optuženi H. ranije višekratno osuđivan te da se radi i o specijalnom povratniku. Naime, optuženik je u tri navrata bio osuđen zbog kaznenih djela protiv imovine, a presudom Županijskog suda u Osijeku od 21. svibnja 2002. broj K-16/02, preinačenom presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 26. rujna 2002. broj I Kž-629/02, i zbog kaznenog djela zlouporabe opojnih droga iz članka 173. stavka 2. Kaznenog zakona, dakle, kaznenog djela jednakog onome za koje je osuđen pobijanom presudom. Okolnosti pod kojima je ono počinjeno bile su od utjecaja na odmjeravanje kazne za to kazneno djelo, pa se ne mogu ponovno cijeniti i kao olakotne pri odmjeravanju nove kazne za predmetno kazneno djelo počinjeno u povratu, pri čemu je očigledno da ranije izrečene kazne na optuženika nisu dovoljno utjecale da više ne čini kaznena djela.

Prvostupanjski je sud optuženog M. H. osudio na kaznu zatvora u trajanju tri godine, dakle, na donjoj granici kazne zaprijećene za kazneno djelo iz članka 173. stavka 2. Kaznenog zakona, a ranija optuženikova osuđivanost i po ocjeni ovog suda otklanja mogućnost primjene instituta ublažavanja kazne iz članka 57. Kaznenog zakona.

Stoga se i žalba optuženog H. zbog odluke o kazni (članak 370. stavak 1. Zakona o kaznenom postupku) ukazuje neosnovanom.

Slijedom iznesenog, budući da ne postoje razlozi zbog kojih optuženik pobija prvostupanjsku presudu, valjalo je na temelju članka 387. Zakona o kaznenom postupku žalbu optuženog M. H. odbiti kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu, a kako je i odlučeno u izreci ove presude.

U Zagrebu, 5. studenog 2008.

Zapisničar:

Predsjednica vijeća:

Ivan Protković, v.r.

Vesna Vrbetić, v.r.