Gž-1972/2015-2 · Županijski sud u Puli - Pola

REPUBLIKA HRVATSKA

Županijski sud u Puli – Pola

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula-Pola

Posl. br. Gž-1972/15-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Puli-Pola, u vijeću sastavljenom od sudaca ovog suda i to Melihe Bahtijarević Pekić, kao predsjednice vijeća, Nataše Babić kao sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Biljane Bojanić kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja I. K., OIB …, zastupanog po punomoćniku Z. B., odvjetniku iz B., protiv tuženika A. R., OIB …, iz V., zastupan po punomoćniku T. B., odvjetniku iz P., radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Puli-Pola, Stalna služba u Poreču-Parenzo posl.br. P-1358/15-24 od 28. travnja 2015. godine, na sjednici vijeća od 24.listopada 2016.,

p r e s u d i o j e

Odbija se žalba tuženika, te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Puli-Pola, Stalna služba u Poreču-Parenzo posl.br. P-1358/15-24 od 28. travnja 2015. godine.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženiku da isplati tužitelju 45.000,00 eura sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od 06. prosinca 2010. pa do isplate, te da mu naknadi parnični trošak od 31.150,00 kuna.

Protiv navedene prvostupanjske presude tuženik je podnio pravovremenu žalbu iz svih žalbenih razloga. U žalbi navodi koje činjenice je prvostupanjski sud utvrdio u postupku, te ističe postojanje posebnog dogovora između tužitelja i tuženika, da će tuženik isplatiti tužitelju 100.000,00 kuna tek po uknjižbi, prodaji i predaji nekretnine kupcu na koju okolnost je predložen dokaz saslušanjem svjedoka A. P. i G. D. te tužitelja osobno kao i suočenje tužitelja i tuženika. Navedene dokaze prvostupanjski sud je odbio provesti. Naime, najrelevantnija je činjenica postojanje posebnog dogovora stranaka o čemu nije iskazivao tužitelj i na koju okolnost prvostupanjski sud tužitelju nije postavljao pitanja zbog čega je bilo potrebno ponovno saslušati tužitelja i na tu okolnost, a koju je tuženik iznio tek nakon saslušanja tužitelja na ročištu 23. ožujka 2015. i to na ročištu 30. ožujka 2015. na kojem je sudu i predao javnobilježničku ovjerenu ispravu pa je na tu naknadno iznesenu okolnost od strane tuženika bilo potrebno ponovno provesti dokaz saslušanjem predloženih svjedoka i stranaka kao i suočenje.

Slijedom toga je činjenično stanje nepotpuno utvrđeno. Na okolnost navedenog posebnog dogovora tuženik je priložio ispravu sa ovjerom potpisa javnog bilježnika A. P. posl.br. Ov-710/10 sastavljena kada i druge isprave 24. ožujka 2010. godine. Navedene isprave, specijalna punomoć, specijalna punomoć za razvrgnuće, izjava o dogovoru o isplatu 100.000,00 kuna datirane su s datumom 24.ožujak 2010. i istovremeno sastavljene i ovjerene kod javnog bilježnika. Dakle, sve tri isprave su dio istog dogovora a da su bili prisutni istovremeno i kod javnog bilježnika i tužitelj i tuženik i kćerka tužitelja potvrdio je i javni bilježnik u svom saslušanju.

Kako prvostupanjski sud nije izveo dokaz ponovnim saslušanjem tužitelja, došlo je do povrede postupka i to načela ravnopravnosti parničnih stranaka sve iz čl. 264., 225. st. 2., 220. st.

1. i čl.

8. Zakona o parničnom postupku. Nadalje, pogrešno je utvrđeno da je kupoprodajna cijena bila utvrđena u iznosu od 45.000,00 eura, s obzirom da vrijedi samo ono što je u kupoprodajnom ugovoru ugovoreno, a to je 35.000,00 eura jer je ugovor o kupoprodaji strogo formalni pravni posao sa nužnom pismenom formom i cijenom kao bitnim elementom tog ugovora pa je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Žalbeni je prijedlog da se pobijana presuda ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje, podredno preinači i odbije tužbeni zahtjev tužitelja uz naknadu troška žalbe.

Sa žalbom tuženika postupljeno je sukladno odredbi čl. 359. Zakona o parničnom postupku.

Odgovor na žalbu nije podnesen.

Žalba tuženika nije osnovana.

Prvostupanjski sud prihvatio je tužbeni zahtjev tužitelja sa obrazloženjem u bitnome da je tuženik temeljem ugovora o nalogu od treće osobe (M. L. C.) primio na ime kupoprodajne cijene nekretnine tužitelja 45.000,00 eura, koji iznos nije predao tužitelju a na što ga je prvostupanjski sud obvezao presudom.

Takva odluka prvostupanjskog suda rezultat je pravilno i potpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pravilne primjene materijalnog prava.

Prvostupanjski sud u donošenju presude nije počinio niti jednu bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. Zakona o parničnom postupku, a na koje ovaj sud drugog stupnja pazi po službenoj dužnosti. I činjenično stanje je pravilno i potpuno utvrđeno pa je tako utvrđeno:

- da je tužitelj dao punomoć tuženiku 24. ožujka 2010. godine kojom je tuženika ovlastio na neograničeno raspolaganje sa nekretninom tužitelja 11/24 dijela k.č. br. 2208/1 k.o. Ž., uključujući i primanje kupoprodajne cijene ili bilo koje druge naknade,

- da je na temelju navedene punomoći tuženik kao punomoćnik tužitelja- prodavatelja prodao M. L. C. predmetnu nekretninu i na ime kupoprodajne cijene od nje primio iznos od 45.000,00 eura,

- da na predmetnoj nekretnini M. L. C. nije stekla pravo vlasništva jer se temeljem kupoprodajnog ugovora od 20. studenog 2010. i njegovog aneksa od 22. studenog 2010. D. B. uknjižila kao vlasnik navedenog suvlasničkog dijela te nekretnine, a na temelju darovnog ugovora od 16. lipnja 2011. kao vlasnik se uknjižio se njen suprug M. B.,

- da je temeljem pravomoćne presude zbog ogluhe ugovor o kupoprodaji 06. prosinca 2010. godine između ovdje tužitelja kao prodavatelja i M. L. C. kao kupca raskinut te je tom presudom naloženo ovdje tužitelju da isplati M. L. C. kao tužiteljici u tom predmetu 45.000,00 eura u kunskoj protuvrijednosti sa zakonskom zateznom kamatom od 06. prosinca 2010. pa isplate (presuda zbog ogluhe Općinskog suda u Poreču-Parenzo, posl.br. P-543/11 od 02. siječnja 2012. godine).

Slijedom navedenoga prvostupanjski sud je obvezao tuženika da tužitelju preda ono što je kao njegov punomoćnik primio od kupca nekretnine temeljem čl. 768. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05).

Žalitelj u žalbi ističe da prvostupanjski sud nije proveo dokaze na okolnost posebnog dogovora stranaka o tome da se tuženik obvezao tužitelju predati samo 100.000,00 kuna po uknjižbi kupca a da preostali iznos dogovorene kupoprodajne cijene može zadržati za sebe, a sve s obzirom na ovjerenu izjavu o isplati koju je tuženik naknadno dostavio. Međutim taj žalbeni navod nije osnovan iz razloga što je prvostupanjski sud proveo sve dokaze na koje ukazuje žalitelj u žalbi te je prilikom izvođenja tih dokaza bio prisutan i punomoćnik tuženika koji je imao mogućnosti iznijeti tu činjenicu i ranije i saslušati tužitelja i svjedoke i na okolnost navedenoga, međutim kako tuženik navedeno nije istakao u toj fazi postupka niti postavljao pitanja svjedocima i tužitelju na tu okolnost, iz navedenog razloga ne može se pozivati da sud nije utvrdio činjenice, odnosno ispitao navedene osobe o tom dogovoru jer sam tuženik svojim držanjem u parnici nije iskoristio procesnu mogućnost i pravovremeno iznio tu činjenicu i na njenu okolnost saslušao svjedoke i tužitelja. I izjava na koju se žalitelj poziva, o isplati 100.000,00 kuna od 24. ožujka 2010. potpisana je samo po tuženiku čiji je potpis ovjeren, pa se na temelju te isprave ne može utvrditi pravo žalitelja da ostatak kupoprodajne cijene zadrži za sebe. Stoga je prvostupanjski sud kao nedokazanim otklonio navode tuženika o takvom dogovoru prema kojem bi tuženik trebao isplatiti tužitelju samo 100.000,00 kuna, koji iznos nije niti isplatio tužitelju, iako je primio na ime cijene nekretnine tužitelja ukupno 45.000,00 eura.

Ovaj sud prihvaća zaključak prvostupanjskog suda da tuženik, na kojem je bio teret dokaza nije dokazao da se tužitelj suglasio sa takvim načinom podjele kupoprodajne cijene, pa je o toj činjenici zaključio primjenom čl.221 a ZPP-a. s

Dakle, kako je tuženik nastupao u poslu kupoprodaje kao nalogoprimac tužitelja, po čl. 768. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05) bio je dužan po izvršenom poslu položiti račun tužitelju i predati mu bez odugovlačenja sve što je primio na temelju obavljanja povjerenih mu poslova bez obzira je li ono što je primio za nalogodavca bilo dugovano ovome ili ne. Dakle prema toj odredbi tuženik je trebao tužitelju položiti račun i bez odugovlačenja predati primljenih 45.000,00 eura što tuženik nesporno nije učinio, pa čak nije predao niti nespornih 100.000,00 kuna.

Doduše, temeljem čl. 763.st.1. istog Zakona tuženik kao nalogoprimac imao je pravo na naknadu za obavljeni posao, međutim to nije predmet ovog postupka.

Drugi žalbeni navod odnosi se na iznos kupoprodajne cijene koju je tuženik primio od kupca M. L. C. kod nesporne činjenice da je u ugovoru o prodaji navedena kao kupoprodajna cijena 35.000,00 eura. Međutim, iz svih provedenih dokaza, utvrđeno je da je stvarno ugovorena cijena iznosila 45.000,00 eura, a koji iznos je tužitelj pravomoćnom presudom dužan vratiti M. L. C.. Da je prava cijena bila ugovorena u iznosu od 45.000,00 eura potvrdili su kako M. L. C. tako i svjedoci, odvjetnica A. P. (40 i nešto tisuća eura), U. M. (40 i nešto tisuća eura), a navedeno proizlazi iz izričite izjave od 02.10.2010. godine kojom je A. C., suprug kupca M. L. C. izjavio da je ovdje tuženik zaprimio predujam od 2.000,00 eura na ime kapare za kupoprodaju predmetne nekretnine koja je dogovorena u iznosu od 15.000,00 eura a da cjelokupna dogovorena cijena nekretnine iznosi 45.000,00 eura. Navedenu potvrdu potpisao je i tuženik koji u postupku ničime nije osporio istinitost svog potpisa. Dakle, tuženik nije osporio vjerodostojnost potpisa na navedenoj ispravi, niti je osnovan žalbeni navod da ta isprava ne može imati utjecaja na odnos tužitelja i tuženika jer na njoj nema potpisa tužitelja što je i logično jer je u tom poslu tužitelja je zastupao kao punomoćnik tuženik temeljem ugovora o nalogu i ta isprava dokazuje da je ugovorena kupoprodajna cijena koju je tuženik i primio iznosila 45.000,00 eura. Vezano uz osporavanje cijene ugovorene kupoprodajnim ugovorom točno je da se radi o formalnom ugovoru u kojem moraju biti naznačeni u pismenom obliku svi bitni sastojci ugovora, a cijena je bitni sastojak ugovora o prodaji nekretnine. Međutim zaključak je sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 27. veljače 1984. a sukladno tome je i veći broj odluka tog suda prema kojima, ukoliko je u pismeni ugovor voljom ugovornih stranaka unesen manji iznos cijene od iznosa koji su stranke stvarno ugovorile, ima pravni učinak stvarno ugovoreni iznos cijene kao stvari disimulirani rezultat volje ugovornih stranaka, a ne simulirani, pisano označeni manji iznos cijene.

Slijedom navedenoga, kako je iz svih provedenih dokaza utvrđeno da je ugovorena cijena za koju je tuženik prodao nekretninu tužitelja i koju je primio od kupca iznosila 45.000,00 eura, pravilno je prvostupanjski sud naložio tuženiku da mu taj iznos i preda temeljem zaključenog ugovora o nalogu, po čl. 768 Zakona o obveznim odnosima. Dakle, kako je prvostupanjski sud pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje i na isto pravilno primijenio materijalno pravo bez počinjene i jedne bitne povrede odredaba parničnog postupka, to je žalba tuženika odbijena kao neosnovana i potvrđena prvostupanjska presuda temeljem čl. 368. st.1. Zakona o parničnom postupku.

U Puli-Pola, 24. listopada 2016.

Predsjednica vijeća

Meliha Bahtijarević Pekić