III Kr-133/2010-4 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: III Kr 133/10-4

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Zlate Lipnjak-Bosanac, kao predsjednice vijeća, te Ileane Vinja i Melite Božičević-Grbić, kao članova vijeća i višeg sudskog savjetnika Vojimira Katića, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv os. Đ. H., zbog kaznenog djela iz čl. 216. st. 1. KZ-a, odlučujući o zahtjevu osuđenika za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude koju čine presude Općinskog suda u Osijeku od 22. prosinca 2009. broj K-811/08 i Županijskog suda u Osijeku od 25. ožujka 2010. broj Kž-158/10, u sjednici održanoj dana 14. listopada 2010.,

p r e s u d i o j e:

Zahtjev os. Đ. H. za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude odbija se kao neosnovan.

Obrazloženje

Pravomoćnom presudom koju čine presuda Općinskog suda u Osijeku od 22. prosinca 2009. broj K-811/08 i Županijskog suda u Osijeku od 25. ožujka 2010. broj Kž-158/10, između ostalih optuženika, osuđen je Đ. H. zbog kaznenog djela krađe iz čl. 216. st. 1. KZ-a na kaznu zatvora u trajanju od četiri mjeseca.

Protiv pravomoćne presude os. Đ. H., po svom branitelju D. O., odvjetniku iz O., podnosi zahtjev za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude zbog povrede zakona iz čl. 427. toč. 1., 2. i 3. ZKP-a, s prijedlogom da se pobijana presuda ukine odnosno preinači u skladu s navodima zahtjeva.

Zamjenik Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske dostavio je, u smislu čl. 428. st. 4. ZKP-a, odgovor na zahtjev osuđenika u kojem predlaže da se isti kao neosnovan odbije.

Zahtjev nije osnovan.

III Kr 133/10-4

Navodi zahtjeva, u stvari, većim dijelom predstavljaju doslovnu reprodukciju navoda žalbe protiv prvostupanjske presude koja je u postupku pred sudom drugog stupnja odbijena. Tvrdi se da tijekom dokaznog postupka nije na pouzdan način utvrđena vrijednost i količina otuđenih željeznih predmeta niti su pribavljeni potrebni dokazi u tom pravcu, koje je obrana predlagala. Stoga da je pogrešno utvrđenje sudova kako se radilo upravo o željeznim oplatama ukupne vrijednosti od 1.500,00 kuna, jer to ne potvrđuje niti uposlenik oštećenog poduzeća M. R. saslušan u svojstvu svjedoka. S obzirom da je metalna ograda oko dvorišnog prostora poduzeća F. d.o.o. G. bila polegnuta, a željezni predmetni dijelom prekriveni travom i zemljom, osuđenik je mogao zaključiti da se radi o odbačenim predmetima, odnosno otpadu. Stoga je trebalo primijeniti načelo „in dubio pro reo“ i donijeti oslobađajuću presudu. Eventualno, može se raditi samo o kaznenom djelu iz čl. 216. st. 2. KZ za koje se goni po privatnoj tužbi, što ukazuje da je predmetni postupak proveden bez optužbe ovlaštenog tužitelja. Konačno, pobija i odluka o kaznenoj sankciji izricanjem bezuvjetne kazne zatvora, budući je pogrešno utvrđena osuda podnositelja zahtjeva u predmetu broj Ksm-73/06 koja presuda, zbog podnesenog zahtjeva za povrat u prijašnje stanje, nije bila pravomoćna u vrijeme kritičnog događaja.

Izloženi navodi zahtjeva svode se, u stvari, na pobijanje činjeničnih utvrđenja sudova, a ne na ukazivanje povreda zakona koje su taksativno navedene u odredbi čl. 427. ZKP. Činjenična utvrđenja i zaključci sudova ne mogu biti predmetom ispitivanja povodom ovog izvanrednog pravnog lijeka, zbog čega su navodi zahtjeva s tog osnova promašeni.

Međutim, neovisno o tome treba reći da je vrsta i vrijednost otuđenih predmeta u postupku pravilno utvrđena temeljem odštetnog zahtjeva poduzeća F. d.o.o. G. od 12. rujna 2008. g. sa specifikacijom od 17. prosinca 2009. g., nadalje, temeljem iskaza svjedoka M. R. koji je iskazao da su otuđeni dijelovi željeznog krana bili vrlo skupi, ali i temeljem obrane opt. J. L. koji je priznao da je prilikom izvršenja djela u dva navrata otuđeno željezo prodano poduzeću „A.-s.“ za iznose od po 600,00 kuna, dok je u trećem navratu otuđeno željezo istovareno kod spomenutog otkupnog poduzeća, ali nije prodano.

Stoga se, dakle, utvrđenja sudova o vrijednosti otuđenih predmeta ne temelje samo na goloj tvrdnji oštećenika, kako se navodi u zahtjevu, već i na drugim naprijed navedenim dokazima. Nastavno, predmetno kazneno djelo krađe pravilno je kvalificirano po čl. 216. st. 1. KZ-a, a time je i državni odvjetnik bio ovlašteni tužitelj u postupku.

Nadalje, nije ostvarena niti povreda odredaba kaznenog postupka u žalbenom postupku time što bi prvostupanjski sud propustio ocijeniti žalbene navode optuženika. Zahtjevom se, ustvari, polemizira s argumentacijom drugostupanjskog suda o neosnovanosti tih žalbenih prigovora, a to ujedno znači da nije povrijeđena odredba čl. 391. st. 1. ZKP-a, pogotovo ne u mjeri da bi to moglo utjecati na pravilnost presude.

Stoga nije počinjena niti istaknuta povreda iz čl. 427. toč. 3. ZKP-a.

Konačno, prigovori zahtjeva vezano za vrstu i visinu pravomoćno izrečene kazne opet se tiču činjeničnih utvrđenja sudova i ne mogu biti predmetom ispitivanja povodom ovog izvanrednog pravnog lijeka, već se, eventualno, mogu cijeniti prilikom odlučivanja o zahtjevu za izvanredno ublažavanje kazne.

III Kr 133/10-4

Budući da zahtjev za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude nije podnesen iz razloga temeljem kojih se po zakonu može podnijeti, a dijelom su istaknuti razlozi neosnovani, trebalo je, temeljem čl. 429. ZKP-a, odlučiti kao u izreci ove presude.

U Zagrebu, 14. listopada 2010.

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Vojimir Katić, v.r.

Zlata Lipnjak Bosanac, v.r.