Rev-3077/1998-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 3077/1998-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A I RJEŠENJE

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Veseljka Šeparovića kao predsjednika vijeća, te Ilije Čuljata, Jakoba Miletića, Vjere Delić i Katarine Buljan kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice A. J. iz S., zastupane po punomoćniku A. M., odvjetniku u S., protiv tužene Osnovne škole "Marjan" Split, LJudevita Gaja 1, radi isplate, rješavajući reviziju tužiteljice protiv pravomoćne presude i rješenja Županijskog suda u Splitu br. Gž 1181/98 od 12. lipnja 1998.g., a kojom je potvrđena presuda i rješenje Općinskog suda u Splitu br. IV P 1360/96 od 2. ožujka 1998.g., u sjednici održanoj 17. ožujka 1999.g.,

presudio i riješio je:

Revizija se odbija kao neosnovana.

Obrazloženje

Presudom Općinskog suda u Splitu br. IV P 1360/96 od 2. ožujka 1998.g. odbijen je tužbeni zahtjev tužiteljice upravljen na isplatu joj 1.600,00 kn na ime jubilarne nagrade za navršenih 30 godina radnog staža, dok je rješenjem tog suda odbačena tužba u dijelu kojim je traženo utvrđenje da je tužiteljica temeljem radnog odnosa kod tužene ostvarila 30 godina radnog staža.

Presudom i rješenjem Županijskog suda u Splitu br. Gž 1181/98 od 12. lipnja 1998.g. potvrđena je prvostupanjska odluka.

Protiv pravomoćne drugostupanjske odluke (presude i rješenja) tužiteljica je izjavila reviziju pobijajući je iz svih revizijskih razloga (čl. 385. st. 1. toč. 1. - 3. Zakona o parničnom postupku - "Narodne novine", broj 53/91 i 91/92, dalje ZPP) predloživši njeno preinačenjem usvajanjem čitavog tužbenog zahtjeva.

Tužena nije odgovorila na reviziju niti se o istoj izjasnio Državni odvjetnik Republike Hrvatske.

Revizija nije osnovana.

Suprotno revizijskim navodima tužiteljice, obje nižestupanjske presude sadrže razloge o odlučnim činjenicama, koji razlozi nisu međusobno proturječni niti proturiječe izreci, tako da se iste mogu ispitati, što

– 2 –

znači da nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 13. ZPP.

Isto tako nije ni počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi s čl. 375. st. 1. ZPP pošto je drugostupanjski sud odgovorio na sve odlučne žalbene razloge.

Predmet ovog spora je zahtjev tužiteljice za isplatu joj jubilarne nagrade za navršenih 30 godina radnog staža, sve pozivom na odredbu čl. 55. Općeg kolektivnog ugovora za javne djelatnosti i javna poduzeća ("Narodne novine", broj 66/92, dalje OKU - važio do 31. listopada 1994.g.), a prema kojoj za navršenih 30 godina radnog staža djelatnika pripada 85% od prosječne mjesečne plaće isplaćene djelatniku u gospodarstvu u prethodna tri mjeseca na ime jubilarne nagrade.

Suprotno revizijskim navodima tužiteljice pravilno su nižestupanjski sudovi primijenili materijalno pravo kada su pobijanim presudama odbili tužbeni zahtjev tužiteljici kao neosnovan, pozivom na odredbu čl. 14. Zakona o izvršavanju Državnog proračuna Republike Hrvatske za 1993. godinu ("Narodne novine", broj 25/93 i 35/93), obzirom da tom odredbom za korisnike državnog proračuna, a među koje spada i osnovno školstvo, nije bila predviđena mogućnost isplate jubilarne nagrade u tom razdoblju, već samo onih materijalnih prava taksativno navedenih u zakonu.

Dakle, unatoč tome što je tužiteljica u 1993. godini navršila godine radnog staža (30 godina) temeljem kojih je u smislu odredbe čl. 55. OKU ostvarila pravo na jubilarnu nagradu, obzirom na odredbu čl. 14. Zakona o izvršavanju Državnog proračuna Republike Hrvatske za 1993. godinu, isplata jubilarne nagrade nije bila moguća u toj godini, pošto u državnom proračunu za to razdoblje nisu bila osigurana potrebna sredstva, baš kao što ta sredstva nisu bila osigurana ni u proračunu jedinica lokalne samouprave i uprave koje temeljem odredbe čl. 11. st. 6. Zakona o osnovnom školstvu ("Narodne novine", broj 59/90 i 27/93) sudjeluju u sufinanciranju osnovnog školstva, dakle, tužene.

Prema tome, odredbama Zakona o izvršavanju Državnog proračuna Republike Hrvatske za 1993. godinu nije dirano u stečeno pravo tužiteljice na jubilarnu nagradu, već je samo onemogućena njena isplata zbog nedostatka namjenskih sredstava u državnom proračunu za to razdoblje, zbog čega i nema obveze tužene na isplatu utuženog iznosa.

Pravilno je nižestupanjskim rješenjem odbačena tužba kao nedopuštena u dijelu kojim je traženo utvrđenje postojanja tužiteljičinog prava na jubilarnu nagradu, obzirom da za njeno podnošenje nisu ostvarene pretpostavke iz odredbe čl. 187. st. 2. ZPP. Naime, tužiteljica zaštitu svojih prava je mogla ostvariti kondemnatornom tužbom, a što je ona u konkretnom slučaju i učinila.

Kako je dakle materijalno pravo pravilno primijenjeno, a tijekom postupka nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka, to je reviziju trebalo odbiti i potvrditi pobijanu presudu i rješenje, sve temeljem odredbe čl. 393. ZPP.

U Zagrebu, 17. ožujka 1999.g.

Predsjednik vijeća:

Veseljko Šeparović, v.r.