I Kž-619/1994-3 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 619/1994-3

P R E S U D A

U IME REPUBLIKE HRVATSKE!

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Katice Jelić, kao predsjednika vijeća, te Senke Klarić-Baranović, Neve Šibl, Ane Garačić i Vesne Vrbetić, kao članova vijeća i savjetnice Zlate Lipnjak-Bosanac, kao zapisničara, u krivičnom predmetu protiv opt. E. B. zbog krivičnog djela iz čl. 161. st. 2. KZRH u svezi čl. 157. st. 1. KZRH, odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i optuženika podnesenim protiv presude Županijskog suda u Rijeci od 23. ožujka 1994. godine br. K- 66/93, u sjednici održanoj 9. ožujka 1995. godine, saslušavši zamjenika državnog odvjetnika Republike Hrvatske Oskara Poju,

p r e s u d i o j e:

Odbijaju se žalbe državnog odvjetnika i optuženika E. B. kao neosnovane, te se potvrđuje presuda suda prvog stupnja.

O b r a z l o ž e n j e

Pobijanom presudom oglašen je krivim opt. E. B. zbog krivičnog djela protiv sigurnosti javnog prometa iz čl. 161. st. 2. u svezi čl. 157. st. 1. KZRH, pobliže činjenično opisanog u izreci te presude, te je po čl. 161. st. 2. KZRH uz primjenu čl. 38. toč. 2. i čl. 39. st. 1. toč. 1. OKZRH osuđen na kaznu zatvora u trajanju od dvije godine i šest mjeseci.

Ujedno mu je po čl. 63. OKZRH izrečena sigurnosna mjera zabrane upravljanja motornim vozilom "B" kategorije za vrijeme od tri godine.

Protiv te presude žalbe su podnijeli optuženik i državni odvjetnik.

Optuženik se žali zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog odluke o kazni, s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, odnosno da se preinači u odluci o kazni i izrekne mu blaža kazna. Državni odvjetnik se žali zbog odluke o kazni, te predlaže, da se pobijana presuda

I Kž 619/1994-3

preinači i optuženiku izrekne kazna zatvora u duljem vremenskom trajanju.

Na temelju čl. 360. st. 2. ZKP državni odvjetnik Republike Hrvatske je predložio da se žalba optuženika odbije kao neosnovana a žalba državnog odvjetnika uvaži i optuženiku izrekne stroža kazna.

Žalbe nisu osnovane.

Na žalbu optuženika zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja

Žalitelj smatra da je za prosudbu dinamike i neposrednog uzroka prometne nezgode u konkretnom slučaju bilo neophodno provesti prometno vještačenje "jer da se ne zna kojom je brzinom optuženik vozio, ni zašto je skrenuo najprije naglo u desno i udario u stablo drvoreda i parkirani automobil, pa se odbio u lijevo i udario u betonski zid, ni koliko je tomu doprinio alkohol koji nije sporan a koliko rupa na cesti napunjena vodom na asfaltnoj podlozi istrošenoj i glatkoj, sa nizom neravnina i uleknuća, ni koja bi brzina u datim okolnostima, kada pada kiša a kolnik je bio klizak, bila primjerena".

U svezi sa izloženim žalbenim navodima, prije svega treba istaći, da se optuženiku i ne stavlja na teret da je upravljao motornim vozilom nedopuštenom ili neprilagođenom brzinom, pa eventualno utvrđenje brzine kretanja vozila optuženika, nije odlučna činjenica koja neposredno utječe na primjenu odredaba krivičnog zakona na optuženika i njegovo djelo, te u ovom slučaju ona izlazi iz okvira predmeta optužbe.

Stoga, već iz tog razloga, a posebice kod činjenice koja proizlazi iz obrane optuženika

- da je on upravljao vozilom brzinom od 60 km i da je kod te brzine i došlo do prometne nezgode - nema potrebe još i računskim putem egzaktno utvrditi kojom je brzinom optuženik stvarno upravljao vozilom ili pak, koja bi brzina bila primjerena onim prometnim uvjetima koji su stvarno i postojali tj. stanju kolnika (neravan i istrošen, sa nizom uleknuća što je optuženiku kao domaćinu bilo dobro poznato), kao i trenutnim atmosferskim prilikama (padala je kiša), budući da se ni u tom slučaju ništa značajno ne bi izmijenilo u korist optuženika, a u pravcu, da bi time bilo dovedeno u pitanje postojanje krivičnog djela i krivične odgovornosti optuženika u odnosu na onu pravno relevantnu suštinu inkriminacije kako je ona opisana u izreci pobijane presude i utvrđena u postupku, tj. da je do prometne nezgode u konkretnom slučaju došlo upravo zbog očigledne nesposobnosti optuženika za sigurnu vožnju uslijed prethodno konzumiranog alkohola.

Naime, kada je u tijeku prvostupanjskog postupka neprijeporno utvrđeno, a to se ne poriče ni žalbom - da je koncentracija apsolutnog alkohola u krvi optuženika u vrijeme nezgode iznosila l,86%o, što je već samo po sebi pouzdan dokaz o njegovoj očiglednoj nesposobnosti za sigurnu vožnju, da je iz nalaza i mišljenja medicinskog vještaka utvrđeno, daje uslijed takove koncentracije apsolutnog alkohola u krvi optuženika, njegova sposobnost za sigurno i pravilno upravljanje vozilom bila znatno smanjena, s jedne strane - i da iz podataka u spisu ne proizlazi, da bi optuženik u vožnji bio eventualno ometan nepropisnom vožnjom drugih učesnika u prometu, a nema ni podataka koji bi upućivali na eventualnu tehničku neispravnost vozila, a niti na takovu neispravnost ukazuje optuženik, te posebice, daje prvostupanjski sud otklonio onu obranu optuženika prema kojoj je on neposredno prije nezgode naišao na rupu na kolniku, jer na postojanje takove rupe, sa točnim opisom i

I Kž 619/1994-3

lokacijom - osim što je takovo stanje kolnika bilo na predmetnoj dionici u cjelini - nema podataka u zapisniku o uviđaju, a na njezino postojanje ništa određeno ne ukazuje ni optuženik, s druge strane, dakle, kada su isključeni svi drugi eventualni uzroci koji bi doveli do gubitka kontrole nad upravljanjem vozilom od strane optuženika a koji se ne tiču njegovog subjektivnog svojstva, onda je kod takvog stanja stvari jedino zaključiti - kao što je to pravilno zaključio i sud prvog stupnja – da je do gubitka kontrole nad upravljanjem vozilom došlo upravo zbog optuženikovih alkoholom znatno umanjenih vozačkih sposobnosti, pa se slijedom toga i pitanje - da li je ili nije, optuženik uslijed svoje alkoholiziranosti u vožnji možda povrijedio još neki prometni propis, uključujući i propise o brzini - ukazuje potpuno irelevantnim, jer se ni za slučaj kumulativnog kršenja prometnih propisa od strane optuženika ne otklanja uzročna veza između optuženikove alkoholiziranosti i njegovog načina vožnje, odnosno, između optuženikove alkoholiziranosti i prometne nezgode.

Radi toga, ukazuje se sasvim promašenim sada u žalbi prvi put istaknut prijedlog, da se dokazni postupak dopuni provođenjem prometnog vještačenja samog za sebe, ili u kombinaciji sa tehničkim i sudsko-medicinskim, jer ne stoje žalbeni prigovori da je činjenično stanje pogrešno i nepotpuno utvrđeno i da se ne zna iz kojeg je razloga optuženik vozio na način na koji je to utvrđeno u tijeku prvostupanjskog postupka.

Nasuprot tomu, logičan je i u svemu prihvatljiv zaključak suda prvog stupnja, utemeljen na pravilnoj ocjeni rezultata dokaznog postupka, kojoj ovaj Vrhovni sud, kao sud drugog stupnja, nema potrebe bilo što dodavati, tj. da je upravo onaj način vožnje opisan u izreci pobijane presude, karakterističan za alkoholizirane vozače, uzrok ove prometne nezgode.

Stoga, a kada nije sporno, da se prometna nezgoda dogodila na povratku optuženika sa plesnjaka gdje je konzumirao i alkoholna pića, pravilan je i daljnji zaključak suda prvog stupnja, daje optuženik bio svjestan da vožnjom u alkoholiziranom stanju, napose u otežanim prometnim uvjetima i kod onakvog stanja kolnika koje mu je od prije bilo poznato, neće moći sigurno upravljati vozilom, pa kada je unatoč toga poduzeo vožnju, da je time pristao na ugrožavanje javnog prometa i da je osnovno krivično djelo iz čl. 157. st. 1. KZRH počinio s eventualnim umišljajem, dok se daljnje posljedice imaju pripisati njegovom nehatu.

S tim u svezi, ne stoji ni žalbena tvrdnja, da je optuženik iste večeri, oko 24 sata već napravio "isti đir, u istim uvjetima i sa istom koncentracijom apsolutnog alkohola u njegovoj krvi, a da ipak nije došlo do prometne nezgode", budući da upravo iz obrane optuženika proizlazi, da je on nastavio sa konzumiranjem alkohola po povratku, tj. nakon što je "isti đir" već napravio, pa je prema tomu očito, da u vrijeme poduzimanja te prve vožnje i u vrijeme nezgode ni visina apsolutnog alkohola u njegovoj krvi nije mogla biti jednaka, pa je upravo to i najočitiji dokaz postojanja uzročne veze između onog stupnja optuženikove alkoholiziranosti koji je kod njega u vrijeme nezgode nađen i u postupku utvrđen, odnosno, uslijed toga, njegove očigledne nesposobnosti za sigurnu vožnju i nastale prometne nezgode.

Slijedom svega iznijetog, žalba optuženika zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja nije mogla biti uvažena.

Zbog odluke o kazni

I Kž 619/1994-3

Protivno žalbenim navodima obje stranke, sud prvog stupnja je pri odmjeravanju kazne optuženiku u dovoljnoj mjeri cijenio i brojne osobito olakotne okolnosti na temelju kojih mu je uz primjenu propisa o ublažavanju kazne, izrekao kaznu zatvora ispod donje granice kazne propisane zakonom za to, inače teško krivično djelo, a kao otegotno, da je kao neposredna posljedica počinjenog djela nastupila smrt dviju osoba.

Stoga su okolnosti, koje optuženik ističe u svojoj žalbi - da je i sam teško bolestan, te da je posljedicama djela osobito pogođen, već u dovoljnoj mjeri našle odraza kod odmjeravanja kazne od strane suda prvog stupnja.

Također, suprotno žalbi državnog odvjetnika, po stajalištu ovog suda, izrečena kazna zatvora u trajanju od dvije godine i šest mjeseci, adekvatna je stupnju krivične odgovornosti optuženika, pa nema potrebe s tog razloga optuženiku izricati još strožu kaznu.

Ovo poglavito, kada se ima u vidu, da je do prometne nezgode došlo u okolnostima, u kojima je alkoholizirani optuženik upravljao vozilom u kojem su se nalazili njegovi prijatelji vršnjaci, nakon što su cijelu večer proveli zajedno družeći se i pijući alkohol, pa se, prema stajalištu ovog suda, ne može sasvim isključiti da su i oni, pristajući na vožnju s optuženikom, u takovim okolnostima na sebe također preuzeli dio odgovornosti i rizika što ga takva vožnja nosi, a što su bili dužni i mogli predvidjeti.

Stoga, a kada se nastupjele teške posljedice ove prometne nezgode sagledaju i u svjetlu ovih činjenica, onda se uz uvažavanje posebno olakotnih okolnosti koje je na strani optuženika našao sud prvog stupnja, ne ukazuje opravdanim optuženiku izreći još strožu kaznu od one koju mu je izrekao sud prvog stupnja, već naprotiv, ovaj sud smatra, da je izrečena kazna primjerena i stupnju krivične odgovornosti optuženika i težini počinjenog krivičnog djela.

Isto tako, ovaj sud prihvaća razloge kojima se sud prvog stupnja rukovodio kada je optuženiku izrekao sigurnosnu mjeru iz čl. 63. OKZRH u trajanju od tri godine, a koje je vrijeme i po ocjeni ovog suda primjereno stupnju potencijalne opasnosti koju optuženik kao vozač "B" kategorije predstavlja u javnom prometu i kao takovo podobno za otklanjanje te opasnosti.

Slijedom svega naprijed izloženog, a jer ovaj sud nije našao ni postojanje onih povreda zakona na koje u smislu čl. 366. ZKP pazi po službenoj dužnosti, to je sa žalbama državnog odvjetnika i optuženika postupljeno kao u izreci ove presude (čl. 374. ZKP).

U Zagrebu, 9. ožujka 1995.

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Zlata Lipnjak-Bosanac v.r.

Katica Jelić v.r.