I Kž-392/2008-5 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 392/08-5

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Senke Klarić-Baranović, kao predsjednice vijeća, Hajrije Novoselec i mr. sc. Marijana Svedrovića, kao članova vijeća i višeg sudskog savjetnika Zdravka Stojanovića, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. S. Č., zbog kaznenog djela davanja mita, iz čl. 348. st. 1. KZ, odlučujući o žalbi Ureda za suzbijanje korupcije i organiziranog kriminaliteta u Zagrebu i opt. S. Č. podnesenim protiv presude Županijskog suda u Zagrebu od 15. veljače 2008 broj K-US-18/06., u sjednici održanoj 22. prosinca 2008., u nazočnosti branitelja optuženika mr. sc. Š. P., odvjetnika iz Z.,

p r e s u d i o j e:

I. Prihvaća se žalba državnog odvjetnika, preinačuje se prvostupanjska presuda u odluci o kaznenopravnoj sankciji tako da se prema opt. S. Č., za kazneno djelo iz čl. 348. st. 1. Kaznenog zakona, zbog kojeg je tom presudom proglašen krivim, na temelju čl. 80. st. 1. Kaznenog zakona primjenjuje sigurnosna mjera oduzimanja predmeta, jedne novčanice u apoenu od 200,00 kn serijskog broja A5606587C, koja mu je privremeno oduzeta potvrdom od 23. veljače 2004, broj 079334.

U ostalom dijelu žalba državnog odvjetnika i cijelosti žalba opt. S. Č. odbijaju se kao neosnovane, te se u pobijanom, a nepreinačenom, dijelu potvrđuje se prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

Pobijanom presudom Županijski je sud u Zagrebu proglasio krivim S. Č. zbog kaznenog djela davanja mita, iz čl. 348. st. 1. Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj 110/97; 27/98; 50/00; 129/00; 51/01; 105/04, 84/05 i 71/06; u daljnjem tekstu: KZ) za koje ga je osudio na kaznu zatvora u trajanju od četiri mjeseca.

Na temelju čl. 122. st. 1. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 110/97; 27/98; 58/99; 112/99; 58/02; 143/02 i 115/06; u daljnjem tekstu: ZKP) sud je

I Kž 392/08-5

optuženika obavezao da naknadi trošak kaznenog postupka u iznosu od 131,00 kn, te da na ime paušala plati 10.000,00 kn.

Protiv te presude žalbu su podnijele obje stranke.

Ured za suzbijanje korupcije i organiziranog kriminaliteta (u daljnjem tekstu državni odvjetnik) pobija presudu zbog odluke o kazni i sigurnosnoj mjeri i predlaže da se pobijana presuda preinači tako da se optuženiku izreče stroža kazna zatvora i primjenom čl. 80. KZ oduzme privremeno oduzeta novčanica od 200,00 kn jer je ona uporabljena za počinjenje kaznenog djela.

Optuženik je podnio žalbu putem svoga branitelja mr. sc. Š. P., odvjetnika iz Zajedničkog odvjetničkog ureda u Z., a presudu pobija zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kazni te predlaže da se presuda ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje ili da se preinači tako da mu se izreče blaža kaznena sankcija, uvjetna osuda.

U odgovoru na žalbu državnog odvjetnika, koji je podnio optuženik putem branitelja predlaže se da se žalba državnog odvjetnika odbije kao neosnovana, a da se prihvati žalba optuženika.

Prije održavanja sjednice vijeća u skladu s odredbom čl. 373. st. 1. ZKP spis je dostavljen na dužno razgledavanje Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske. Zamjenik Glavnog državnog odvjetnika Dubravko Palijaš u pismenom mišljenju broj KŽ-DO-789/08, od 29. travnja 2008., predložio je da se prihvati žalba državnog odvjetnika i na u njoj predloženi način preinači pobijana presuda, a žalbu optuženika ocjenjuje neosnovanom i predlaže da se odbije.

Postupajući u skladu sa zahtjevom optuženika iznesenom u žalbi o sjednici vijeća obaviješteni su on i njegov branitelj. Obavijest koja je dostavljena optuženiku u dva navrata vraćena je sa napomenom da nije podigao pošiljku, pa je sjednica temeljem čl. 374. st. 4. ZKP održana u njegovoj odsutnosti, ali u nazočnosti njegovog branitelja, koji je u cijelosti ostao kod žalbe i žalbenih prijedloga, te navoda iz odgovora na žalbu i zamjenice Glavnog državnog odvjetnika Marinke Orlić, koja je, kao i u pismenom mišljenju, predložila da se prihvati žalba državnog odvjetnika i preinači pobijana presuda u odluci o kaznenoj sankciji, a da se žalba optuženika odbije kao neosnovana.

Žalba državnog odvjetnika je djelomično osnovana, dok je žalba optuženika neosnovana.

Na žalbu optuženika zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja.

Nije u pravu optuženik kada tvrdi da se odluka o njegovoj odgovornosti temelji na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju, pri čemu prigovara ocjeni dokaza suda prvog stupnja koji je "apriori krenuo od toga da optuženik ne iznosi istinu" kao ni svjedok D. Č., koji potvrđuje obranu, a bezrezervno vjeruje svjedocima, djelatnicima policije, navodeći da ti svjedoci nemaju nikakvog razloga "ovakav jedan događaj iskonstruirati", iako policajac B. B. navodi da je bio uzrujan za vrijeme intervencije i to radi ponašanja optuženika, što po stanovištu žalitelja može biti razlogom da ga neosnovano tereti.

I Kž 392/08-5

Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, smatra da je sud prvog stupnja vrlo temeljito analizirao provedene dokaze i iskaze svjedoka i obranu optuženika pažljivo i s potrebnom kritičnošću ocjenjivao same za sebe i međusobno ih uspoređujući, te osnovano zaključio da je obrana optuženika neprihvatljiva, kao i iskaz svjedoka Č., o čemu je naveo uvjerljive i logične razloge na str. 8 i 9 presude, koje u cijelosti prihvaća ovaj sud. Prema ocjeni Vrhovnog suda Republike Hrvatske, kao drugostupanjskog suda, krajnje je neuvjerljiva i neprihvatljiva tvrdnja optuženika da je policijski djelatnik B. B., u situaciji kada su se u njegovoj blizini nalazile još dvije osobe i to policajac D. M. i prijatelj optuženika svjedok D. Č., iz ruku optuženika istrgao novčanicu od 200,00 kn a zatim počeo na njega vikati. Tu tvrdnju, da mu je novac istrgnut iz ruke, ne potvrđuje ni svjedok Č., a ne samo policijski djelatnici B. i M.. Naime, svjedok Č. tvrdi da je optuženik predao policajcu novčanicu radi plaćanja prekršajne kazne.

Iako je svjedok B. iskazivao da je bio uzrujan zbog ponašanja optuženika, da ga je optuženik pitao ima li službenu značku, a svjedok iskazuje da se ne sjeća je li ju tada imao, to po ocjeni Vrhovnog suda Republike Hrvatske, kao drugostupanjskog suda, ne može biti razlogom da optuženika neosnovano tereti da mu je dao novac sa ciljem da ne uzme njegove podatke i ne podnese protiv njega prekršajnu prijavu, kao što se sugerira u žalbi, pogotovo kada se vodi računa o tome da je nesporno da je optuženik počinio prometni prekršaj i da sam govori da mu se žurilo, što je u skladu sa iskazom svjedoka B. koji kaže da mu se optuženik odmah obratio riječima "riješit ćemo to na brzinu, žuri mi se".

Prema tome, Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, smatra da je činjenično stanje, na kojemu se temelji odluka o odgovornosti optuženika, ispravno utvrđeno i da je iz tako utvrđenih činjenica prvostupanjski sud ispravno zaključio da je optuženik ostvario sve elemente kaznenog djela iz čl. 348. st. 1. KZ, za koje ga je proglasio krivim.

Na žalbe stranaka zbog odluke o kaznenoj sankciji.

Nije u pravu optuženik kada tvrdi da mu je izrečena prestroga kazna, a ni državni odvjetnik kada tu kaznu ocjenjuje preblagom.

Optuženik smatra da je sud pogrešno ocijenio neke činjenice kada je kao otegotne okolnosti uzeo da je on u više navrata odbio primiti sudska pismena, pa je to ocijenio nekorektnim neodgovornim "pa i nečasnim postupanjem prema sudu", te da se nekorektno ponašao i prema zastupnici optužbe, dok s druge strane nije u dovoljnoj mjeri cijenio "ukupnost olakotnih okolnosti", koje sud nabraja u pobijanoj presudi, ali i daljnje činjenice koje su takve prirode, a te su da je optuženik "zbog besprijekornog života i domoljublja odlikovan Redom hrvatskog trolista, da je kroz trgovačko društvo u kojemu je zaposlen izdvajao sredstva u humanitarne svrhe", o čemu uz žalbu dostavlja dokaze. Žalitelj ocjenjuje da se ove okolnosti ukazuju da bi se i blažom kaznenom sankcijom, i to primjenom uvjetne osude, mogla postići opća svrha kažnjavanja.

S druge strane državni odvjetnik smatra da su utvrđene otegotne okolnosti, a naročito ponašanje optuženika tijekom postupku, podcijenjene pa mu je izrečena kazna kojom se ne može postići svrha kažnjavanja u njenoj specijalno preventivnoj domeni.

I Kž 392/08-5

Prema ocjeni Vrhovnog suda Republike Hrvatske, kao drugostupanjskog suda, prvostupanjski sud je prigodom odlučivanja o visini kaznene sankcije uzeo u obzir sve okolnosti koje, prema odredi čl. 56. KZ, utječu na odabir vrste i mjere kazne i da ih je sve ispravno vrednovao. Među te okolnosti ulazi i ponašanje optuženika nakon izvršenja kaznenog djela i njegov stav prema kaznenom djelu.

Opravdano je stoga prvostupanjski sud ocjenjivao ponašanje optuženika tijekom postupka i analizom podataka koji su vezani uz probleme sa dostavom sudskih pismena i ponašanjem optuženika tijekom glavne rasprave, kada je sa nipodaštavanjem govorio o profesionalnom radu državnog odvjetnika i omalovažavao značaj kaznenog postupka, dajući do znanja sudu da postupak doživljava kao gubljenje dragocjenog vremena, kao što ispravno zaključuje prvostupanjski sud analizirajući njegove postupke tijekom glavne rasprave na str. 12 presude.

Sud prvog stupnja iz toga osnovano zaključuje da je njegovo postupanje neodgovorno i nekorektno, a te istovremeno i znak da nema razvijen osjećaj za prihvaćanje elementarnih društvenih i pravnih normi ponašanja.

Sve ove okolnosti prvostupanjski sud je ispravno uzeo otežavajućim i prilikom donošenja odluke o kaznenoj sankciji nije ih ni podcijenio, kao što tvrdi državni odvjetnik, a niti precijenio, kao što smatra optuženik.

Kao olakotne okolnosti prvostupanjski sud je optuženiku cijenio da je neosuđivana osoba, sudionik Domovinskog rata zbog čega je i odlikovan, da je porodični čovjek i otac dvoje djece, a te su okolnosti našle dovoljnog odraza u izrečenoj kazni. Blažom se kaznenom sankcijom za koju pledira optuženik ne bi mogla postići svrha kažnjavanja propisana u čl. 6. i 50 KZ i pokraj činjenice da je on odlikovan Redom hrvatskog trolista i što radi u trgovačkom društvu koje izdvaja značajna sredstva za humanitarne svrhe, što se ističe u žalbi.

Ocjenjuje se, stoga, da žalbe stranaka u odnosu na izrečenu kaznenu sankciju nisu osnovane.

U pravu je, međutim, državni odvjetnik kada tvrdi da su se stekli svi zakonski uvjeti da se prema optuženiku primjeni sigurnosna mjera oduzimanja predmeta iz čl. 80. KZ.

Ta sigurnosna mjera može se primijeniti u odnosu na predmete koji su, između ostalog, uporabljeni za počinjenje kaznenog djela.

Prvostupanjski sud je utvrdio da je optuženik počinio kazneno djelo upravo na način da je u osobne dokumente koje je predao policijskom službeniku B. umetnuo novčanicu u apoenu od 200,00 kn, koja mu je, kao predmet izvršenja kaznenog djela, oduzeta potvrdom o privremenom oduzimanju. Kako se, dakle, radi o novčanici koja je uporabljena za počinjenje kaznenog djela prihvaćena je u tom dijelu žalba državnog odvjetnika i preinačena pobijana presuda na način da je prema optuženiku primijenjena sigurnosna mjera iz čl. 80. st. 1. KZ.

Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, ispitao pobijanu presudu u skladu s odredbom čl. 379. st. 1. toč. 1. i 2. ZKP i utvrdio da sud prvog stupnja nije počinio

I Kž 392/08-5

niti jednu postupovnu povredu na koju je sud drugog stupnja dužan paziti po službenoj dužnosti, niti je na štetu optuženika povrijedio zakon u bilo kojem elementu koji je propisan u čl. 368. ZKP.

Iz naprijed iznesenih razloga valjalo je djelomično prihvatiti žalbu državnog odvjetnika i preinačiti presudu suda prvog stupnja u odluci o kaznenoj sankciji na način kao što je učinjeno pod toč. I. izreke ove presude, a u preostalom dijelu žalbu državnog odvjetnika i u cijelosti žalbu optuženika odbiti kao neosnovane (čl. 390. st. 1. i čl. 387. ZKP).

U Zagrebu, 22. prosinca 2008. godine

Zapisničar:

Predsjednica vijeća:

Zdravko Stojanović, v. r.

Senka Klarić-Baranović, v. r.