Rev-1656/1992-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 1656/1992-2

P R E S U D A

U IME REPUBLIKE HRVATSKE!

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Miroslave Vekić kao predsjednika vijeća, te Jakoba Miletića, Vesne Milošević, Stanka Hautza i Radomire Felicijan-Maoduš kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice K.J. iz N.P., K. br. …, koju zastupa punomoćnik M.G., odvjetnik iz K., protiv tuženih I.R. i M.R., oboje iz N.P., K. …, koje zastupa punomoćnik K.V., odvjetnica iz K., radi priznanja prava vlasništva, rješavajući reviziju tuženih protiv pravomoćne presude Okružnog suda u Bjelovaru od 28. veljače 1992. godine poslovni broj Gž-419/92-2, kojom je odbijena žalba tuženih i potvrdjena presuda Općinskog suda u Koprivnici od 4. prosinca 1991. godine, poslovni broj P-721/91-21, u sjednici održanoj 28. listopada 1992. godine,

p r e s u d i o j e:

Revizija tuženih I.R. i M.R. odbija se kao neosnovana.

O b r a z l o ž e n j e

Presudom Općinskog suda u Koprivnici od 4. prosinca 1991. godine poslovni broj P-721/91-21 sudjeno je:

"Utvrdjuje se da je tužiteljica J.K. iz N.P., K. …, vlasnica nekretnina upisanih u zk. ul. br. 4937 k. o. N.P. i to cijelih čkbr. 3493/6 sjenokoša u J. sa 53 čhv, čkbr. 3494/2 vinograd u J. sa 278 čhv, čkbr. 3495/4 šuma u J. sa 250 čhv, i čkbr. 3496/3 sjenokoša u J. sa 549 čhv, što su tuženi R.I. i R.M., oboje iz N.P. K. …, dužni priznati i dozvoliti da si tužiteljica temeljem ove presude ishodi uknjižbu prava vlasništva u zemljišnim knjigama na svoje ime, te su joj dužni na ime troškova parničnog postupka platiti novčani iznos od 24.600 HRD, sve u roku od 15 dana, pod prijetnjom izvršenja."

Presudom Okružnog suda u Bjelovaru kao suda drugog stupnja od 28. veljače 1992.

Rev 1656/92

godine poslovni broj Gž-419/92-2 odbijena je žalba tuženih kao neosnovana i presuda suda prvog stupnja potvrdjena.

Protiv ove pravomoćne presude suda drugog stupnja reviziju su podnijeli tuženici zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. i 13. Zakona o parničnom postupku koji je preuzet na temelju čl. 1. Zakona o preuzimanju Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91) kao zakon Republike Hrvatske (dalje ZPP) te pogrešne primjene materijalnog prava time da su predložili da sud reviziju prihvati, pobijane presude ukine i odbaci tužbu, a podredno, da pobijane presude ukine i predmet vrati istom sudu prvog stupnja na ponovni postupak.

Pravovremenu, potpunu i dopuštenu reviziju tuženih sud prvog stupnja je temeljem čl. 390. stavak 1. ZPP dostavio na odgovor tužiteljici te na izjašnjenje nadležnom javnom tužitelju.

Tužiteljica nije odgovorila na izjavljenu reviziju, niti se o izjavljenoj reviziji izjasnio Javni tužitelj Hrvatske.

Revizija nije osnovana.

Ispitujući pobijanu presudu, kao i postupak koji je prethodio njenom donošenju, ovaj je sud ocijenio da u ovoj pravnoj stvari ne postoji bitna povreda iz odredbe članka 354. st. 2. t. 10. ZPP na koju revizijski sud temeljem čl. 386. spomenutog Zakona pazi po službenoj dužnosti.

Takodjer ne postoji ni bitna povreda iz članka 354. st .2. t. 11. ZPP. Revidenti neosnovano tvrde da je pobijanom presudom odlučeno o zahtjevu u kojem je već ranije pravomoćno presudjeno. U smislu čl. 333. stavak 2. ZPP sud u tijeku cijelog postupka pazi po službenoj dužnosti da li je pravna stvar pravomoćno presudjena. Za postojanje presudjene stvari potrebno je da postoji identitet stranaka u istoj ili obrnutoj ulozi, identitet tužbenog zahtjeva i identitet činjenične osnove tužbe. Da bi se radilo o istovjetnim tužbenim zahtjevima, nije dovoljno da je u obje parnice postavljen sadržajno isti tužbeni zahtjev, već je potrebno i da se tužbeni zahtjevi u tim parnicama zasnivaju na identičnoj činjeničnoj osnovi. U parnici, koja je pravomoćno dovršena u postupku kod istog suda prvog stupnja pod poslovnim brojem P 1608/88 tuženica je bila K.H. pravna prednica revidenata, sadržajno se radi o identičnom tužbenom zahtjevu, no ne radi se o identičnom činjeničnom osnovu na kojem se temelje tužbeni zahtjevi u parnici pod poslovnim brojem P 1608/88 i u ovoj parnici. To iz razloga što je u parnici pod poslovnim br. P-1608/88, u kojoj je pravomoćno odbijen tužbeni zahtjev tužiteljice tužbeni zahtjev temeljen na ugovoru o doživotnom uzdržavanju odnosno ugovoru o darovanju kao pravnom osnovu za stjecanje prava vlasništva (titulus aqirendi), dok u ovoj pravnoj stvari tužiteljica temelji tužbeni zahtjev na oporučnom nasljedjivanju.

Zbog navedenih razloga prigovor revidenata da se radi o res iudicati nije osnovan. Revidenti neosnovano tvrde da pobijane presude ne sadrže razloge o odlučnim činjenicama. Ovo iz razloga što po ocjeni ovoga suda pobijane presude sadrže razloge o svim odlučnim

okolnostima pa i o tome zašto revidenti na temelju sklopljenog ugovora o kupnji i uknjižbi u zemljišnim knjigama nisu postali vlasnici spornih nekretnina.

Neosnovana je i tvrdnja revidenata da se pobijana presuda temelji na pogrešnoj primjeni materijalnog prava te da je na taj način ostvaren revizijski razlog iz članka 385. stavak 1. točka 3. ZPP.

Sud prvog stupnja je utvrdio, a sud drugog stupnja prihvatio utvrdjenja suda prvog stupnja iz kojih proizlazi:

- da su sporne nekretnine u ostavinskom postupku iza smrti G.A. uručene K.H. - sestri ostaviteljice kao zakonskom nasljedniku temeljem pravomoćnog rješenja o nasljedjivanju od 14. lipnja 1988. godine pod poslovnim brojem O 209/88 time da u tom postupku nisu sudjelovali ni suprug ni sin A.G.,

- da K.H. - sestra ostaviteljice nije bila zakonska nasljednica iza smrti G.A., koja je umrla 23. srpnja 1975. godine obzirom da su u to vrijeme bili živi njen suprug I. i sin M. koji su u momentu smrti A.G. postali nasljednici njene ostavine,

- da je M.G. umro tijekom 1981. godine i da je njegovu imovinu naslijedio otac I.G. koji nije svojom imovinom raspolagao u korist K.H. pa ista nije mogla ni po pravnom poslu, niti po zakonskom nasljedjivanju postati vlasnicom sporne imovine,

- da je K.H. temeljem rješenja o nasljedjivanju br. O-209/88 bila upisana kao vlasnica na spornoj imovini, a da su revidenti uknjiženi kao vlasnici na spornoj imovini na temelju upisa izvršenog temeljem ugovora o kupnji iz sporne imovine zaključenog izmedju K.H. kao prodavaoca i revidenata kao kupaca (ugovor od 20. studenog 1989. godine),

- da su revidenti prije zaključenja ugovora o kupnji znali za postojanje spora o pravu vlasništva na spornoj nekretnini koji je vodjen kod Općinskog suda u Koprivnici pod poslovnim brojem P-1608/88,

- da je tužiteljica uspjela u posjedovnoj parnici u odnosu na I.R. kao tuženika pod br. P-1531/89, u pogledu spornih nekretnina na kojima je I.R. izvršio rušenje nekoliko stabala agacije još prije sklapanja ugovora sa K.H.,

- da revidentima nije bio ni predan posjed spornih nekretnina u momentu kupnje,

- da je tužiteljica pravomoćnim rješenjem iza smrti I.G. utvrdjena oporučnim nasljednikom naslijedivši sporne nekretnine.

Na tako utvrdjeno činjenično stanje niži sudovi pravilno su primijenili materijalno pravo kad su ocijenili osnovanim tužbeni zahtjev.

Ovo iz razloga što nasljednici postaju vlasnici ostaviteljeve imovine trenutkom smrti ostavitelja (članak 135. Zakona o nasljedjivanju "Sl. list" br. 42/65 i 47/65, te "Narodne novine" br. 52/71 i 47/78 - dalje ZN) sporna imovina koja je bila vlasništvo A.G. postala je vlasništvo njenih nasljednika I.G. i sina M.G. kao zakonskih nasljednika prvog nasljednog reda. Kako nasljedjuju u konkretnoj pravnoj situaciji nasljednici prvog nasljednog reda to imovinu A.G. nije mogla kao zakonski nasljednik naslijediti sestra K.H., jer je ona nasljednik II nasljednog reda a nasljednici bližeg nasljednog reda isključuju iz nasljedstva osobe daljeg nasljednog reda.

M. i I.G. nisu sudjelovali u ostavinskom postupku u kojem je K.H. proglašena nasljednikom, pa ih doneseno rješenje o nasljedjivanju ne obvezuje.

Kako K.H. nije bila vlasnica spornih nekretnina to ni na tužene nije mogla prenijeti prava koja nije imala pa zaključeni ugovor o kupnji nije ni mogao biti pravni osnov stjecanja prava vlasništva na spornim nekretninama. Tužiteljica je nakon smrti I.G. kao oporučni nasljednik stekla pravo vlasništva na spornim nekretninama temeljem čl. 36. Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima ("Sl. list" br. 6/80, 36/90 - sada preuzet na temelju čl. 1. Zakona o preuzimanju Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima kao zakon Republike Hrvatske - "Narodne novine" br. 53/91 - dalje ZOVO).

Budući su tuženici upisani u zemljišnim knjigama kao vlasnici spornih nekretnina na temelju pravnog naslova kojim nisu mogli steći pravo vlasništva na spornim nekretninama to tužiteljica kao vlasnica spornih nekretnina osnovano zahtijeva da tuženi dozvole tužiteljici da ishodi uknjižbu stečenog prava u zemljišnim knjigama.

Revidenti se neosnovano pozivaju na stjecanje prava vlasništva povjerenjem u zemljišne knjige. Načelo povjerenja u javne knjige znači presumpciju da je ono što je u tim knjigama upisano istinito, pa stoga onaj koji tvrdi suprotno mora to i dokazati. To istovremeno ne znači da bi stjecatelj povjerenjem u zemljišne knjige mogao steći vlasništvo nekretnina i u slučaju da njegov prednik nije bio vlasnik odnosno stjecatelj, jer se u takvom slučaju ne može, pozivom na spomenuto načelo smatrati vlasnikom. Revidenti nadalje u reviziji navode da je ugovor o prodaji valjan i da ga tužiteljica nije ni poništavala. Ove tvrdnje revidenta nisu odlučne. To iz razloga što tužiteljica nije bila ugovorna stranka iz ugovora o prodaji na koji se revidenti pozivaju pa tim ugovorom nisu za tužiteljicu nastala nikakva prava ni obveze.

Zbog navedenih razloga, ovaj je sud ocijenio da se u ovoj pravnoj stvari nisu ostvarili - 5 - revizioni razlozi na koje sud pazi po službenoj dužnosti, kao ni revizioni razlozi koje revidenti navode u reviziji, te je temeljem čl. 393. ZPP revizija odbijena kao neosnovana.

U Zagrebu, 28. listopada 1992.

Predsjednik vijeća:

Miroslava Vekić v.r.