Revr-763/2009-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

Broj: Revr 763/09-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu, u vijeću sastavljenom od sudaca Vlatke Potočnjak-Radej kao predsjednice vijeća, Ivana Mikšića, Jasne Guštek, mr. sc. Jadranka Juga i Mirjane Magud kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice G. M. iz R., zastupane po V. K., odvjetniku iz R., protiv tuženika P. d.o.o. S., zastupanog po S. B., odvjetniku iz R., radi poništenja odluke o prestanku radnog odnosa, odlučujući o reviziji tužiteljice protiv presude i rješenja Županijskog suda u Rijeci br. Gž 2119/06-2 od 21. siječnja 2009., kojom je preinačena presuda Općinskog suda u Rijeci br. P 2649/05-50 od 29. rujna 2005. i potvrđeno rješenje Općinskog suda u Rijeci broj isti, u sjednici održanoj 09. rujna 2009.

p r e s u d i o j e:

Revizija protiv presude odbija se kao neosnovana.

r i j e š i o j e:

Revizija protiv rješenja odbacuje se kao nedopuštena.

Obrazloženje

Presudom suda prvog stupnja prihvaćen je tužbeni zahtjev te je suđeno:

„Poništava se odluka direktora tuženika broj I-3119/5-92 od 17. rujna 1992. i odluka komisije za prigovore br. 1/10-4257/92 od 25. studenog 1992.; temeljem kojeg je tužiteljici prestao radni odnos te se tuženiku nalaže da tužiteljicu vrati na rad i rasporedi je na poslove administratora, na O. r. R. R., kao i da joj naknadi prouzročeni parnični trošak u iznosu od 6.423,30 kn, sve u roku od 15 dana, pod prijetnjom izvršenja“, a prvostupanjskim rješenjem odbijen je prijedlog tužiteljice za određivanje privremene mjere kojom bi se tuženiku odredio rok od tri dana da tužiteljicu vrati na rad i naložilo tuženiku da tužiteljici za vrijeme trajanja radnog spora isplaćuje naknadu plaće u iznosu 2.547,56 kn.

Presudom suda drugog stupnja uz uvažavanje žalbe tuženika prvostupanjska presuda je preinačena na način da je tužbeni zahtjev odbijen u cijelosti, a tužiteljici je naloženo naknaditi tuženiku parnične troškove u iznosu od 6.265,50 kn, dok je drugostupanjskim rješenjem odbijena kao neosnovana žalba tužiteljice i potvrđeno prvostupanjsko rješenje.

Protiv te drugostupanjske presude i rješenja reviziju je izjavila tužiteljica zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05 i 84/08 – dalje: ZPP) i zbog pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da revizija bude prihvaćena i pobijana presuda preinačena na način da se žalba tuženika protiv prvostupanjske presude odbije i prvostupanjska presuda potvrdi, ili da se pobijana presuda i rješenje ukine i predmet vrati drugostupanjskom sudu na ponovni postupak.

Tuženik je podnio odgovor na reviziju u kojem predlaže da revizija bude odbijena kao neosnovana.

U odnosu na presudu revizija je neosnovana, a u odnosu na rješenje revizija je nedopuštena.

U odnosu na reviziju protiv presude:

U ovoj parnici tužiteljica ostvaruje sudsku zaštitu prava iz radnog odnosa zahtjevom za poništenje Odluka direktora tuženika od 17. rujna 1992. i Komisije za prigovore od 25. studenog 1992. na temelju kojih je tužiteljici prestao radni odnos i zahtjevom za vraćanje na rad na poslove administratora na O. r. R. R..

Odluku o prestanku radnog odnosa tužiteljice tuženik je donio na temelju Odluke Vlade Republike Hrvatske od 13. kolovoza 1992. i Obvezatnog uputa za sprovedbu te Odluke ("Narodne novine", broj 51/92), sukladno odredbi čl. 18. Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa ("Narodne novine", broj 34/91) uz obrazloženje da je u provedenom postupku ocjene radne sposobnosti djelatnika utvrđeno kako tužiteljica u dužem vremenskom periodu ne zadovoljava i ne postiže uspjeh primjeren modernoj upravi i gospodarstvu.

Raspravljajući i ocjenjujući pitanje zakonitosti te Odluke u svezi tražbine tužiteljice da nije postojao razlog za donošenje Odluke prvostupanjski sud je zaključio da tuženik nije dokazao kako tužiteljica ne bi imala znanja i sposobnosti za obavljanje poslova svog radnog mjesta, jer da iz ocjene rada tužiteljice proizlazi da je ona osoba koja svojim radom ne zaslužuje da bude na radu kod tuženika, da je teška u komuniciranju i poslovanju, da tuženik nema povjerenja u njezin rad te da narušava međuljudske odnose, ali da se ta ocjena prvenstveno temelji na iskazu tužiteljici neposredno pretpostavljenog D. M. koji je iskazao kako se ne može sjetiti da je osim jedne greške u brojanju riječi za radio vijesti u srpnju 1991. tužiteljica imala drugih grešaka u radu, a osim toga da se povrede obveza iz radnog odnosa u odluci niti ne navode.

Suprotno zaključivanju prvostupanjskog suda drugostupanjski sud je Odluku tuženika ocijenio zakonitom navodeći da se ne može prihvatiti zaključak prvostupanjskog suda da tuženik nije dokazao da tužiteljica ne bi imala nedostatke znanja i sposobnosti za obavljanje poslova svog radnog mjesta jer da utvrđenje prvostupanjskog suda koje proizlazi iz iskaza svjedoka Z. G., M. P. i D. M. koji su neposredno ili posredno imali saznanja o radu tužiteljice i utvrđenja koja proizlaze iz dokumentacije priložene u spis, potvrđuju da tužiteljica u dužem vremenskom razdoblju nije ostvarivala predviđene rezultate rada, odnosno da nije zadovoljavala niti postizala rezultate rada primjerene modernoj upravi.

Utvrđenje i ocjenu da tužiteljica nije imala potrebne sposobnosti za obavljanje poslova na svom radnom mjestu i da nije ostvarivala rezultate rada primjerene modernoj upravi i gospodarstvu drugostupanjski sud temelji na činjenici da tužiteljici nije isplaćen stimulativan dio plaće koji je prema tuženikovom Pravilniku o plaćama utvrđen prema određenim kriterijima: angažiranost u ostvarivanju poslovnog uspjeha ustanove, poseban utjecaj na ostvarivanje dobiti, racionalnost i uštede, efikasnost u korištenju sredstava rada i radnog vremena, discipliniranost u radu, komunikativnost i spremnost na suradnju, dok je radnici L. K. za istovjetan rad redovno isplaćivan stimulativni dio plaće od 20%, te da je svojim ponašanjem tužiteljica narušavala međuljudske odnose.

U svezi navedenog zaključivanja drugostupanjskog suda u reviziji se navodi, da iz provedenih dokaza proizlazi da je tužiteljica „iz samo poznatih razloga svojim pretpostavljenima iste iritirala i proglašavana je konfliktnom osobom“, da je Odluka Vlade Republike Hrvatske korištena kao povod za davanje otkaza tužiteljici, da je tužiteljica okarakterizirana kao konfliktna i iritantna osoba da bi joj posljedično bila uskraćena stimulacija, te da sud daje preveliku važnost stimulaciji plaću jer da ukoliko se prima „samo“ plaća, tada se radi o prosječnom radu koji se ne može okarakterizirati kao neostvarivanje predviđenih rezultata rada, te da „zapravo razlozi drugostupanjske presude ne postoje ili ih nije moguće uočiti“ pa da je drugostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP i pogrešno primijenio materijalno pravo.

Svrha naprijed navedene Odluke Vlade Republike Hrvatske je bila povećati učinkovitosti i racionalizirati rad uprave, javnih poduzeća i drugih pravnih osoba u vlasništvu ili pretežnom vlasništvu Republike Hrvatske kroz smanjenje broja radnika. U provedbi te Odluke čelnici navedenih subjekata bili su dužni ispitati i ocijeniti rad svakog pojedinog radnika te zadržati na radu samo one radnike koji postižu rezultate primjerene modernoj upravi i gospodarstvu.

S obzirom na činjenicu da je stimulativni dio plaće koji su radnici tuženika ostvarivali na temelju odredaba Pravilnika o plaćama, a iznosio je do 30% osnovne plaće, utvrđivan prema kriterijima uspješnosti u radu radnika te da tužiteljici nije isplaćena stimulacija niti u jednom mjesecu, već je radnici L. K. koja je radila istovrsne poslove redovito isplaćivan stimulativni dio plaće od 20%, drugostupanjski sud je osnovano ocijenio pravilno ocjenu tuženika da tužiteljica nije ostvarivala rezultate rada primjerene modernoj upravi i gospodarstvu.

Tužiteljica neosnovano ističe da joj je stimulacija neopravdano uskraćivana, jer pravilnost obračuna i isplate plaće nije osporavala.

Slijedom navedenog proizlazi da je drugostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je pobijanu odluku tuženika ocijenio zakonitom i slijedom toga tužbeni zahtjev odbio kao neosnovan, pa ne postoji istaknuti revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

Pobijana presuda sadrži određene jasne i iscrpne razloge, pa obrazlažući postojanje bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP tužiteljica neosnovano navodi da pobijana druga presuda nema razloga.

Proizlazi dakle da ne postoje revizijski razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, pa budući da ne postoji niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 8. ZPP na koju, revizijski sud pazi po službenoj dužnosti, sukladno odredbi čl. 392. a. st. 1. ZPP, na temelju odredbe čl. 393. ZPP revizija protiv presude je odbijena kao neosnovana.

U odnosu na reviziju protiv rješenja:

Pobijanim rješenjem odlučeno je o privremenoj mjeri koja se određuje po pravilima ovršnog postupka.

Prema odredbi čl. 12. st. 1. Zakona o ovršnom postupku ("Narodne novine", broj 57/96, 29/99, 173/03, 194/03, 151/04, 8/05, 21/05) u ovršnom postupku i postupku osiguranja dopuštena je samo revizija iz čl. 382. st. 2. ZPP.

Predmetna revizija podnesena je na temelju odredbe čl. 382. st. 1. ZPP pa je riječ o nedopuštenoj reviziji. Stoga je na temelju odredbe čl. 392. st. 1. ZPP, u svezi s odredbom čl. 400. st. 3. ZPP, takvu reviziju valjalo odbaciti.

U Zagrebu, 09. rujna 2009.

Predsjednica vijeća:

Vlatka Potočnjak-Radej, v.r.